Život počinje dobivati smisao tek kada shvatimo da nas ne vodi nikamo. (P. D. Ouspensky)
U svom romanu Čudan život Ivana Osokina, Ouspensky prikazuje putovanje mikrokozmosa kroz ovozemaljska iskustva: vrtnju u krug i ponavljanje iskustava, uzaludnu borbu osobnosti da u svemu tomu nađe ispunjenje i smisao.
Ivan Osokin u jednom od svojih života, nezadovoljan okolnostima u kojima se nalazi, susreće čarobnjaka – učitelja – nekoga tko je upućen u misterij života, te traži pomoć. Ali budući da još uvijek vjeruje da može naći sreću u prolaznomu svijetu, traži pomoć u tomu smislu, misleći da bi sve bilo bolje kada bi dobio samo još jednu priliku. I iako je čarobnjak onaj koji mu stvarno može pomoći, nemoćan je dati mu nešto što ovaj još ne traži, čega nije svjestan, te mu daje ono što traži: još jednu priliku, pa još jednu, pa još jednu… znajući beznadnost svega. I Osokinova iskustva se ponavljaju, bez razlike u ishodu. Izgleda da mu sreća stalno za dlaku izmiče.
Značajan lik u romanu je Zinaida, djevojka Osokinova života, s kojom se nalazi u posebnom odnosu. Ima neobičan osjećaj da je poznaje od ranije. I iako bi htio biti s njom, osjeća da to nije moguće, iz razloga koje joj ne uspijeva racionalno objasniti. Ime Zinaida znači „ona koja pripada Zeusu“ i može se promatrati kao duševni element u čovjeku, besmrtni ženski aspekt koji se želi povezati s čovjekovom osobnošću, ali čovjek, iako se osjeća privučen njime, nije u stanju u komu može adekvatno odgovoriti, te bježi uz izgovore, a istovremeno osjeća nemir i nezadovoljstvo. I tako je Osokin uvijek iznova gubi i iznova se vraća čarobnjaku tražeći novi početak.
Naravno, nikada se ništa ne mijenja, jer rješenje problema nikada nije moguće na razini na kojoj je problem nastao.
Okolnosti su uvijek samo odraz unutarnje stvarnosti, pripadaju svijetu posljedica i dok se struktura čovjekova bića bitno ne promjeni, nikakva značajna promjena života nije moguća. I ni jedan čarobnjak ni učitelj mu ne mogu pomoći dok ne shvati da ga svi dotadašnji pokušaji nisu nikamo doveli.
Nikamo, osim do spoznaje o zatočeništvu u samostvorenom svijetu i čežnje za izbavljenjem. Ali čijem izbavljenju i od čega?
I u jednom trenutku, kada se po tko zna koji put nađe pred čarobnjakom, Osokin konačno počinje shvaćati, počinje se sjećati… imadeja vu osjećaj da je sve već bilo i da će opet biti ako se nešto bitno ne promijeni.
A takva je promjena moguća samo ako se preda onoj drugoj, nezemaljskoj snazi koju je toliko puta prizivao, ali je nije slijedio ni primjenjivao na ispravan način, te ako joj sada žrtvuje svoju volju i posveti joj svoje snage i sposobnosti – svoj ja. Dakle ne radi se o izbavljenju ja – nego o izbavljenju od ja.
Kao što čarobnjak objašnjava Osokinu, čovjeku se može dati samo ono što on može koristiti, a može koristiti samo ono za što je nešto žrtvovao.
Od čovjeka se traži sedmerostruko žrtvovanje, žrtvovanje svega onoga što on kao zemaljski čovjek jest. Sedam godina života koje čarobnjak traži od Osokina simbol su toga žrtvovanja.
Moramo dati da bismo mogli primiti. Sve dati da bismo sve dobili.
Osokin ostaje pred odlukom da li će još jednom pokušati zemaljskim snagama „srediti“ svoj život i dobiti Zinaidu, ili će se odvažiti na novi korak i predati se snazi koja nije od ovoga svijeta, ali mu je bliža od ruku i nogu.
„Tražite najprije carstvo nebesko i sve ostalo bit će vam dato.“
Da li će shvatiti da zapravo – tko služi božanskomu principu, služi samome sebi?
S tom odlukom suočava se svaki čovjek-tragatelj.
U njoj leži ispunjenje mističnog paradoksa.
“Tko želi svoj život zadržati, taj će ga izgubiti, a tko svoj život položi mene radi, taj će ga dobiti.“
To je jedini put u slobodu.
On se sastoji od uvida u ograničenost trenutnog stanja postojanja, žudnje za promjenom i predaje u povjerenju snazi drugog kraljevstva u nama. Predaja u konkretnomu smislu znači usklađivanje svoga unutarnjega i vanjskoga života sa zakonitostima tog drugog kraljevstva koje su pohranjene ljudskom srcu, u besmrtnoj jezgri mikrokozmosa i koje se tada postupno očituju iznutra prema van.
To se događa kada prolazne želje osobnosti počinju blijediti pred iskonskom željom duše koja je već umorna od besmisla i želi živjeti životom za koji je predodređena u povezanosti s božanskim Duhom.
Ako čovjek ustraje u takvu načinu života on tada ide putem transfiguracije, putem istinske promjene. Ide prema svomu određenju postajanja novim čovjekom koji se više ne vrti u kolu rađanja i umiranja nego gradi na neprolaznim temeljima, skupa sa svima koji čine jedno u vječnosti.
