“Život je kao crtanje bez gumice za brisanje”
Gumica za brisanje leži na stolu. Bež boje, približno velika kao kutija šibica, neprimjetna na prvi pogled. Ali kakva rečenica na njoj piše: “Život je kao crtanje bez gumice za brisanje.”
Moguće da je proizvođač gumice pri tomu mislio da će nam ako budemo koristili gumicu, biti drugačije u životu, barem kada je u pitanju crtanje. To onda nije kao što nam se događa u životu: trajno crtanje, bez mogućnosti da uklonimo ono što nam se ne dopada. Ali pogledajmo malo bolje i upitajmo se da li to uopće stoji: je li život poput crtanja bez gumice? Lišen mogućnosti promjene, poboljšanja, poništenja učinjenog?
Tomu se pitanju možemo približiti iz različitih smjerova? Jedna je od mogućnosti da promotrimo neka otkrića iz neurobiologije. Nailazimo na zapanjujuću spoznaju. Već kada samo gledamo druge ljude kako nešto čine, primamo to, često nesvjesno, kao “program djelovanja” u naš vlastiti sustav. Tako sve što nas okružuje – bilo da se radi o stvarnomu djelovanju, slikama, filmovima ili nečemu drugom – potencijalno postaje dio nas. Ne moramo oponašati sve što smo na taj način primili, ali ono je tu, prisutno kao mogućnost na našemu repertoaru. Već pri tomu vidimo koliko je toga “nacrtano”- sasvim nesvjesno, nevoljno i neupravljano.
A što je s našim vlastitim djelovanjem? Pri tomu moramo uzeti u obzir i misli, osjećaje i želje. Jer i one nešto uzrokuju čak i ako to ne možemo izravno opaziti.
Iz univerzalnog učenja poznata nam je građa mikrokozmosa. Jedna od njegovih sastavnica – aursko biće- može se usporediti s bakrenom pločom. U nju su urezana iskustva iz različitih inkarnacija. Tako je jasno da mi nismo rođeni kao “prazan list” nego opterećeni – ili darovani karmom. A sve naše misli, želje, osjećaji u sadašnjemu životu također ostavljaju trag.
Kako zapravo postupamo s tim “crtežima” – tragovima u našemu životu? Što radimo kada nismo zadovoljni s nekim “crtežom”? Ignoriramo li pogrešno povučenu liniju? Da li je prekrižimo? Ne uspijeva li nam možda integrirati u crtež našega života i nešto što nam se baš ne sviđa, iako nam pripada? Postoje veoma različiti načini postupanja sa crtežima, tragovima koji čine naš život.
Možemo li ih izbrisati? I ako ih izbrišemo ne ostane li, uistinu, baš nikakav trag – kao što i gumica ostavlja tragove na papiru? Ne ostaje li uvijek neki trag, neki ostatak? Nije li papir uvijek malo oštećen i prljav nakon pokušaja brisanja? Možemo li jednostavno poništiti nešto što je učinjeno? Već i sama riječ za to (eng. undo, ne postoji doslovni hrvatski prijevod), ukazuje na paradoks: nešto se dogodilo, a ipak nije? To nije moguće, jer svi uzroci imaju svoje posljedice, sve posljedice imaju svoje uzroke. Možemo zaboraviti, potisnuti, čak i slagati da se nešto desilo, ali “undo” ne možemo načiniti. Stoga ono o čemu pjeva poznata šansona “Non, je ne regrette rien…” nije moguće na takav radikalni način:
Ne, ne žalim ni za čim.
Ni za dobrim što ga primih
ni za lošim, sve mi je svejedno!
Sve je plaćeno, očišćeno, zaboravljeno.
Zaista ne marim za prošlošću.
Od svih svojih sjećanja
zapalila sam vatru.
Moje brige i užitci,
više mi ne trebaju.
I sve su ljubavi
zauvijek izbrisane.
Opet počinjem od nule…
Dakle, nema nikakve mogućnosti za novi početak? Vječna ovisnost o prošlosti- vlastitoj i onoj mikrokozmičkih prethodnika? Ako bi bilo tako, čovjek bi zaista mogao očajavati. Ali, izlaz postoji! Tajna je da se sa svim onim što je u nama “nacrtano” odvažimo na novi početak:
Novo je onda nešto sasvim drugačije. Naime, drugačiji je pogled na ono što je iza nas. Prepoznajemo da većinu problema koje imamo sa sobom ili s drugima ne možemo uistinu riješiti. Ali ono što možemo promijeniti jest način gledanja na njih. Tako se na primjer možemo pitati: “Kakve veze imaju sa mnom ti problemi?” ili “Ne mogu li ti problemi biti i pomoć u onomu što trebam naučiti?” Duhovna škola nam pomaže pri toj teškoj zadaći. Kako?
Drugi je pogled moguć, jer novo, drukčije, svjetlo osvjetljava sve staro. U tomu svjetlu, svjetlu Gnoze, možemo uspjeti stare probleme vidjeti u novomu svjetlu i na drugačiji se način prema njima odnositi.
