Zašto živjeti? Najbolje je biti nerođeni
Austrijski je kritičar, novinar i autor Alfred Polgar (1873.-1955.) napisao:
„Najbolje je biti nerođeni, kaže mudrac. Ali tko ima tu sreću?
Komu je to već uspjelo? Među tisućama samo jednomu.“
Misao isprva zvuči pomalo besmisleno, ali ako se u nju udubimo, može nam otkriti dublji uvid u proces rođenja, življenja, umiranja i ponovnoga rođenja.
Možda u Polgarovoj misli osjetimo i poprilično malodušje. Ne kaže, da je život lijep i da je „vrijedno živjeti”. Samo rijetkima uspijeva ne roditi se. Ne ubrajamo se u te sretnike. Rodili smo se i živimo.
Možemo, pak, gledati i drukčije. Možda je činjenica, „da smo prisiljeni živjeti“, jedinstvena prilika da ispunimo ono, što do sada (zajedno sa svojim mikrokozmičkim prethodnicima) nismo uspjeli.
Ali najprije razmotrimo, kada izbija na površinu: Zašto? ili Čemu to?
To pitanje o smislu života ne pojavljuje se dokle god nas zadovoljavaju potrebe, koje su nam važne (glede osoba, okolnosti ili nas samih). Izranja tek u situacijama obilježenima osjećajem nedovoljnosti i frustracije. Po svojim se potrebama vrlo razlikujemo, ne postavljaju svi ljudi pitanje o smislu života.
Neki ljudi imaju takve potrebe, koje po mogućnosti barem mogu utišati. Ako im se i ne ispuni neka potreba, zamjenjuju je s drugom, koju lakše utišaju. Znaju biti sve „skromniji” i zadovoljni su s onim što se može ispuniti.
Ali postoje i ljudi, koje nagriza osjećaj unutarnje nedostatnosti, iako su zadovoljili svoje osnovne potrebe. Osjećaj unutarnje nedostatnosti ne mogu s ničim utišati.
Naravno, naš život ne određuju samo osjećaji nedovoljnosti, nesreće i patnje. Život nam daruje i sreću da volimo i budemo voljeni, da doživimo mir i slobodu. Ali, budući da ti osjećaji nisu trajni, iskustvo njihove prolaznosti uzrokuje patnju.
Osjećaj nedostatnosti povezan je s osjećajem žudnje, koji izvire iz nepoznatog izvora. Iz njega se hrani želja za potpunim skladom, savršenom ljepotom, trajnim mirom i vječnom srećom. Da bi čovjek mogao osjetiti žudnju, u njemu mora tinjati slutnja o onomu za čim žudi. Taj osjećaj dokazuje da nešto u nama zna da moraju postojati sklad, ljepota, mir i sreća. Možemo imati i viziju o tomu kako bi bilo, kada bi se ispunila naša žudnja.
Svi poznajemo prekrasan osjećaj potpunoga zadovoljstva i olakšanja, kada nakon dugotrajne žeđi niz grlo klizne prvi gutljaj hladne vode. Psihološko smo pomanjkanje tako zadovoljili. Kako bi tek bilo, kada bi utolili žeđ duše za skladom, mirom i srećom.
Potrebe ljudi, a time i šanse da zadovolje te potrebe, uvelike se razlikuju. Žudnju za skladom, neprolaznom ljepotom, srećom i mirom ne možemo utažiti u zemaljskomu životu i s ovdašnjim ljudima. Bol tog iskustva i uvida gura nas da se pitamo o smislu života. Postoji li odgovor?
Očito je da ne pripadamo sretnicima koji se ne moraju roditi. Ne sadrži li ta tvrdnja već odgovor na pitanje o smislu života? Očigledno je potrebno roditi se, i to u određenomu trenutku, na određenomu mjestu, s određenim roditeljima. Ako možemo prihvatiti to objašnjenje, otvaraju se novi odgovori na pitanje o smislu života.
Onda možemo bivanje ovdje razumjeti kao priliku za razvoj i skupljanje iskustava, što nas vodi na razinu više svijesti. Spoznaja da se žudnja za sveobuhvatnom ljubavi, mirom i skladom ne može utoliti u ovomu svijetu, može postati smislom i ciljem življenja. Nakon toga slijedi drugi korak – pitanje – što možemo učiniti, da bismo se približili izvoru iz kojega se poji naša žudnja?
