Vrata
U srcu Ružina križa nalaze se jedna vrata.
Svi mi poznajemo sliku s ovim natpisom i osjećamo njezinu istinitost.
Vrata – kako je simbolična ova riječ. Jedna vrata, koja se daju otvoriti, uvijek vode u drugo, možda sasvim Novo, možda zastrašujuće.
Možda će vaš prolazak promijeniti naš pogled na život; možda je to naš kraj ili jedan novi početak.
Ali se pri tom, također, mora prekoračiti prag, on može biti visok ili sasvim nesavladiv: „čuvar praga“ nam može otežati prolaz; čak i mi sami možemo stajati na putu prolazu – kao „čovjek sa sela“ u Kafkinoj kratkoj priči „Legenda o Zakonu“.
Taj se čovjek cijeli svoj život trudio kako bi mu vratar dopustio prolaz kroz „Dveri Zakona“. Kratko prije njegove smrti morao je doživjeti da su ta vrata bila otvorena samo za njega i da će od sada biti zatvorena.
U mnogim bajkama i mitovima vrata, koja se ne smiju otvarati ili se moraju naći, ili slično, igraju jednu važnu ulogu.
U Altes Landu kod Hamburga stare seoske kuće djelimično imaju još skupocjeno ukrašena „vrata za vjenčanja“, koja se otvaraju samo kada se mladenka prenosi „preko praga“ ili kada se pokojnik mora iznijeti. U Novom Zavjetu nalazimo upozorenje: „Uđite na uska vrata…“
Tomu odgovara bajka Hinzelmeier Theodora Storma, u kojoj vrata i drugi nama nepoznati simboli igraju važnu ulogu:
Muškarac i žena, oboje lijepi i mladi i vječni, imaju maloga sina koji jednoga dana želi doznati tajnu svojih roditelja. Kada roditelji opet jednom „nestanu“, on odlazi za njima, kroz mnoga, njemu nepoznata vrata.
Poslijednja vrata ostaju pred njim zatvorena. Provirujući kroz ključaonicu vidi svoje roditelje kako pjevaju klečeći pred zlatnim svetištem, čija se oba vrata otvaraju.
U unturašnjosti „ružinog svetišta“ nalazi se kristalni kalež s jednom ružom s koje otpada list i rasprši se u zraku – mirisan i svijetao. Nešto kasnije objašnjavaju mu roditelji:
Daleko odavde nalazi se jedan prastari vrt ruža; i kada se jedno dijete „iz našega roda“ rodi, otvara se jedan pupoljak.
Dijete sada treba tijekom svojega života tu ružu osvojiti za sebe i tome pripadajuću „djevicu ruže“ osloboditi. Tako ostaje mlado i lijepo. Ali mora pronaći i pravi put i prava vrata.
Dječak tada, sa željom da nađe rješenje, odlazi jednom majstoru. Godinama poslije on ga otpušta. Kao nagradu daje mu za put jednog gavrana s naočalama.
Uvijek kada se taj mladić nađe blizu vrta ruža i stoji pred svojom djevicom ruže, padaju mu te naočale na nos i čine ga slijepim za njegov zadatak.
Tako on prolazi pored svoga određenja, postaje star, razboljeva se i umire; a „njegova“ djevica ruže para svoju bijelu haljinu i ostaje zarobljena.
Želimo vam prepustiti odluku o važnosti i točnom značenju ove bajke za vas te zaključiti jednim kratkim rozenkrojcerskim tekstom:
Stupite u Svjetlo kroz ta jedna vrata, vrata koja postaju vidljiva pred svakim tko traga za Svjetlom.
