Vjeruješ li u Boga?
Pitanja koja su vrlo osobna rijetko se postavljaju, ona pripadaju našoj privatnoj sferi i često se doživljavaju kao neugodna.
Da, što je pitanje osobnije , utoliko je veća želja da se odgovor pravilno razumije. Jer, tko bi želio izložiti sebe, ili riskirati da bude ismijan, naime, radi se o uvažavanju nečeg bitnog.
Koja je namjera onoga tko pita? Što će on s našim odgovorom učiniti ili iz njega zaključiti?
Što se dešava kada nas netko pita “Vjeruješ li u Boga?”
Za negativan odgovor ne trebamo vremena za razmišljanje; ali ako želio priopćiti našu vjeru, onda ćemo neko vrijeme oklijevati, sve dok ne pronađemo odgovor u sebi.
Teško je pronaći odgovarajuće riječi, a pored toga – što onaj drugi podrazumijeva pod pojmom “Bog”? Njegova slika Boga vjerojatno je sasvim drugačija od naše!
Hape Karkeling u svojoj knjizi, hodočasničkom izviješću na putu Svetog Jakova, spominje susret s hodočasnicom Larom. On ju pita:
– Što ti misliš, što je Bog?
– Želiš li to zaista čuti od mene?
Kimam glavom. Lara duboko uzdahne.
– U redu… Nerado pričam o tome, jer ponekad imam utisak kako su moje misli oštre i precizne, a onda ih uobličim u riječi i odjednom sve postane glupo i nejasno. Vjerujem da je Bog ugradio u moja usta neku vrst sigurnosnog ventila, tako da kad svoju unutarnju istinu rado ispušem, sve zvuči iskrivljeno i neistinito…
Ako netko želi pojasniti svoju vjeru, tada osjeća da se tu ne radi o retoričkim sposobnostima ili umijeću prevođenja. To je više “živa riječ”, koja se, prije svega, na sastoji od slova. već ukazuje na stanje svijesti. To je stanje u srcu koje zahtijeva “prostor rezonancije”, jedan poseban prostor susreta.
Zato se ne radi prvenstveno o našem odgovoru, već o prostoru u kojem se pitanje može kretati. Prave riječi kojima bi odgovorili na to pitanje pronalazimo u sposobnosti da se osjeti impuls traženja u onomu koji je pred nama. Pri tomu se otvaraju unutarnji prostori i tada riječi teku od srca do srca.
Kada nam nedostaju riječi, onda je utoliko bitnije osjetiti što pokreće onoga drugog da postavi to pitanje: stvarni interesi, znatiženja ili jednostavno želja za provociranjem. Ako je tako, najbolje je reći što manje. Riječi neće pružiti nikakve dokaze onomu tko “ne razumije”.
Može se vidjeti i da nije slučajno ako naiđemo na istomišljenika u ovoj tematici, jer iskreno pitanje je uvijek magnetsko, prema zakonu: “Slično privlači slično.” Stanje postojanja onoga tko pita vezuje se za stanje postojanja u nama. Žudnja se vezuje za žudnju.
Na taj način razmjena takve osobne teme djeluje na oba učenika. Intenziviraju se traganje i borba za istinu. I kad se jedan iz nutrine okrene k izvornom svjetlu, tada ono djeluje i u onom drugom.
Učenici duhovne škole često među sobom promišljaju pitanja vjere i rado će s drugima koji tragaju povesti o tomu razgovor. Vatru koja je izazvala pitanje pokušavaju održati živom, bez mnogo riječi i elokvencije.
Vjera nije filozofiranje. Ona je “glas tišine” kojem teba sve više prostora.
Naziv “glas tišine” rozenkrojceri koriste da bi opisali usmjerenost, osluškivanje duhovnih sila koje potiču iz nutrine. Kada te snage udišemo, one zrače iz nas i nalaze odgovarajuće oblike izražavanja te komunikaciju, koristeći metafore, simbole, poredbe i slike. One nam pomažu u orijentaciji i razmjeni iskustava.
U tomu obliku tišine može doći do razonancije koji će učesnici prepoznati kao susret duša, unutarnje znanje. Tako se može prekoračiti prag između nutarnjeg i vanjskog susreta u tišini, kada se pitanje i odgovor međusobno pronađu.
