Stajali su kraj prozora…
Stajali su kraj prozora i gledali u zvjezdano i čisto noćno nebo. Samo se još povremeno mogla vidjeti poneka petarda i tih nekoliko bljeskova nije moglo nadmašiti treperenje zvijezda. „Ovo će biti moja prva godina kao umirovljenika“, razmišljao je i sjećao se jednako čeznutljivo i zahvalno proteklih mjeseci.
Teška bolest dovela je do ranog odlaska u mirovinu, ali istodobno je i pronašao dobrog liječnika i gledao je u budućnost s povjerenjem. Posljednjih tjedana su njegove tuge i strahovi ustupili mjesto spokoju i vedrini, čemu se i on sam čudio.
Razgovori u krugu prijatelja i učenika činili su mu dobro – tako iskreno se svojim bližnjima do sada vrlo rijetko povjeravao. Sa smiješkom je pogledao svoju ženu i stavio ruku na njezino rame. Tek za vrijeme blagdana postao je doista svjestan toga što je također i ona u posljednje vrijeme pretrpjela: izuzev dnevnih posjeta klinici našla je vremena i za brigu oko kćeri i unučića. Njih dvoje nisu ni slutili koliko je brak za njihovu kćer bio težak i ponižavajući, i nakon razvoda su njih troje prije Božića doveli kući,
kako bi njima i njihovoj tugi poklonili nešto Svjetla i sigurnosti.
„Živimo u vrlo dinamičnom vremenu koje se sve više zaoštrava“, pisao mu je njegov brat iz Kine. „Čak se i moja naizgled tako stabilna slika o svijetu i ljudima ovdje u Aziji radikalno promjenila. Ali unatoč svim nesigurnostima ipak osjećam kako to ima i svoje dobre strane, to što vlastiti život stavljamo pod pitanje i što se uvijek iznova preorijentiramo.“
Njegova žena kao da mu je pogodila misli: „Razmišljaš i o pismu tvojega brata, zar ne?“, upitala je tiho.
„Kada je on prošle godine govorio o tome koliko ga je mnogo snage ponekad stajalo da sačuva unutarnju ravnotežu i unutarnji mir u polju napona između ljubavi i mržnje, nade i razočarenja, straha i povjerenja, nisam ga baš sasvim dobro razumio.
Ali u međuvremenu sam doživio i ja to kao dnevnu zadaću – prihvaćanje bez predrasuda i odbacivanja svih situacija koje su mi dolazile, i razmišljanje o njima u svojoj unutarnjosti.“
Jedno vrijeme su šutjeli, a onda su se sjetili Hölderlinovih stihova:
Kako životna doba, tako i dani:
Nijedan nam nije dovoljan, nijedan nije sasvim lijep,
i svatko ima, ako ne neku nedaću, onda svoju nesavršenost;
Ali zbrojite ih sve, dobit ćete sumu
Radosti i života iz toga.
