Prošlost i budućnost skrivaju nam Boga. Sagori oboje u vatri.
Prošlost i budućnost skrivaju nam Boga. Sagori oboje u vatri. – Jalal al-Din Muhammad Rumi
Te su riječi stare 750 godina i potječu od perzijskog mudraca i tragatelja za božanskim.
One su još uvijek veoma aktualne i današnjem tragatelju za istinom.
Kaže se da čovjek živi u vremenu i pri tomu se misli da poznaje sadašnjost, prošlost i budućnost.
Što je čovjek mlađi to ima više očekivanja od budućnosti, što je stariji to ima više sjećanja iz prošlosti. A kako je sa sadašnjošću?
Da li uistinu proživljavamo sadašnjost? Jesmo li dovoljno u njoj prisutni? Imamo li svijest o svakomu trenutku? Jesmo li svaki trenutak doživjeli onakvim kakav je uistinu bio?
Ako promotrimo i ispitamo sebe, uvidjet ćemo da uglavnom živimo u prošlosti ili iz prošlosti, dok smo drugi put opet sasvim usmjereni na budućnost. Ili se pak pokušavamo premazati svim mogućim bojama.
Sadašnjost je za takvo stanje svijesti uvijek prekratka.
Zašto je to tako?
To je zbog naših želja i djelovanja uma. Um je povezan s vremenom, jer je “tvorevina” vremena. On uvijek ponovno stvara vrijeme, jer ga prepoznaje kao zadano.
Želje i perspektive također su povezane s vremenom, jer se projiciraju u neku određenu budućnost.
Između ta dva pola – prošlosti i budućnosti – kreće se čovjekov osjećajni i misaoni život. Tako on protječe bez stanke. Curi mu kroz prste. Čežnja za istinskim životom, mirom, svjetlom i ljubavlju – za Bogom – ostaje neutažena.
Kako je rekao Rumi? “Prošlost i budućnost skrivaju nam Boga.”
Dakle, mi ne možemo naći Boga, Duha, svjetlo, ljubav, mir ni u prošlosti ni u budućnosti. Ali možemo ga naći tamo gdje ne slutimo: u sadašnjosti, sada.
On je u sadašnjosti svakoga trenutka. Jedino u sadašnjosti se očituje. Jedino u sada – svakoga trenutka – možemo ga doživjeti.
Ali kako doživjeti to sada?
“Sagori oboje (prošlost i budućnost) u vatri.” Tako nastavlja Rumi.
Misli se na sasvim osobitu vatru – vatru Duha, božansku vatru.
U Školi Zlatnoga Ružina križa govori se u tomu smislu o sedmoduhu, sveprisutnoj snazi zračenja, koja djeluje na ljude da bi probudila ono što je još latentno.
Ta nam je vatra potrebna kako bismo njome zapalili najdublju jezgru našega bića.
Kada se to dogodi i ta se vatra razgori u nama, ona uništava našu zbrkanu iluzornu identifikaciju s prošlošću i budućnošću. Gori u nama sasvim oprezno, upravo toliko da ne bismo izgorjeli.
Tako sve bistrijim postaje pogled u vlastito sebstvo.
Nestaju mnoge sjenke prošlosti; projekcije u budućnost postaju sve slabije. Sadašnji trenutak sve jasnije pokazuje svoje lice.
I jednom tišina obuzima čovjekovo biće:
Stiglo je u sada. Našlo je ono za čime mu je srce tako dugo čeznulo.
