Nema više vremena za vrijeme

Na početku godine često se susrećemo s raznim prognozama – ekonomskim, političkim, astrološkim.

“Budućnost” je čovjeku oduvijek bila magična riječ – oko koje su se vrtjela njegova očekivanja i nade, ali i njegovi strahovi i strepnje.

Kada bi samo znao što ga čeka… mogao bih se pripremiti …bolje iskoristiti mogućnosti. Tako je mislio.

Od raznih metoda proricanja do današnjih znanstvenih metoda, čovjek se pokušava susresti s budućnošću idući joj u susret sa svojim kratkoročnim i dugoročnim planovima.

I koliko god se ti planovi u građanskomu i društvenomu životu činili neophodnima i koliko god – bez obzira na njihovu ostvarivost, ili neostvarivost – pružali čovjeku osjećaj sigurnosti, postaje sve jasnije da je u svijetu u komu živimo sigurnost privid.

Sada stojimo na početku novoga doba u kojemu će se od nas sve više tražiti da dobrovoljno napuštamo sigurne luke i poznate staze, da odbacimo planove utemeljene na prošlosti i da se otvorimo novomu koje nas dodiruje u sadašnjosti i poziva da ga slijedimo – a to će nam se, paradoksalno, pokazati i najsigurnijim načinom života.

Izreka kaže: „Brodovi su sigurni u luci, ali im ondje nije mjesto.“

To je razdoblje vodenjaka o kojemu se toliko govorilo. Ono je sada ovdje i traži da zaplovimo prema otvorenom moru i napustimo obrasce postojanja koje smo naslijedili u razdoblju riba.

Njegovo nam zračenje daje snagu da se zaista možemo oduprijeti zahvatu materije u njegovim mnogostrukim i suptilnim oblicima, i krenuti putem duše.

Ono od nas neodoljivo zahtjeva da se usudimo ostaviti prošlost, ne radi neke bolje budućnosti, nego radi suočavanja sa sobom, sa životom, i naposljetku s Duhom, što je uvijek i jedino moguće u SADA.

Samo u bezvremenom sada govori nam unutarnji glas srca, glas vječnosti.

Samo u sada postaje jasna naša zadaća i samo je u sada možemo izvršiti.

Bog ne napušta djelo svojih ruku, mi smo ti koji odlazimo, stvaramo iluzorne svjetove i zaboravljamo odakle smo došli.

Ali sada više nema vremena. Došlo je vrijeme kraja – kraja iluzije – i buđenja stvarnosti koja nas čeka u beskrajnim prostranstvima izvan vremena.

U tvom je srcu jedan tihi glas,
glas Bića koje te prati od davnina.
Bića koje te poznaje oduvijek,
od života zaboravljenog,
u zemlji vječnosti, u carstvu svjetla –
koje ono nikada napustilo nije.

Njegova poruka je kao molba:
O, ne gledaj više drugdje, čekam te.
Tu sam, ovdje i sada. Sjeti se i dođi!