Mjesto vatre
Univerzalnost učenja Ružina križa omogućava mnoge usporedbe s različitim mitovima iz raznih razdoblja i kultura. Tako je iz doba Inka, koji su izgradili veliko carstvo na području Južne Amerike, ostao osobito lijep mit koji bismo vam željeli prenijeti ovom prilikom.
Prije mnogo vremena ljudi su bili nalik bogovima. Prije svega posjedovali su božansku vatru, kojom su mogli stvarati, a i uništavati. Ali oni su se odvojili od bogova, počevši svoje moći upotrebljavati krivo i na vlastitu štetu.
Stoga su im bogovi oduzeli vatru, raspravljajući gdje bi bilo najsigurnije da je sačuvaju, kako je pohlepni ljudi ne bi pronašli.
Najprije je “pao” prijedlog da vatru sakriju na najvišu planinu na Zemlji. Nijedan se čovjek ne bi mogao popeti toliko visoko, niti bi mogao podnijeti oštru hladnoću vječna leda i rijetki zrak uzvisine. Vrh planine najsigurnije je mjesto.
Ali drugi su bogovi smatrali da bi čovjek u svojoj velikoj želji mogao savladati čak i planine i popeti se na najviše vrhove. Stoga planine nisu sigurno mjesto.
Jedan je Bog držao da bi vatru trebalo skriti u najdublji kanjon na Zemlji i zatrpati ogromnim kamenim masama. Tamo je čovjek zasigurno ne bi našao. Ali drugi su upozoravali da bi čovjek kopao do najdubljih zemljinih dubina da pronađe oduzetu vatru. Tada je drugi predložio da se vatra sakrije u dubine oceana, jer nitko neće moći tako duboko zaroniti i naći je. Ali su i protiv toga neki imali razloge. Netko upozori da će čovjek u svojoj pohlepi za vatrom naći način i da pretraži oceane, pa ni njegovo dno nije sigurno mjesto.
Na kraju je jedan od bogova došao na ideju da vatru sakriju na najudaljeniju zvijezdu, toliko daleko od Zemlje, da ljudi zbog beskrajne daljine, ne mogu tamo stići. Prijedlog se činio prihvatljivim, ali na kraju je ipak netko pomislio da će čovjek jednom izumiti strojeve uz pomoć kojih će moći doseći i takva daleka mjesta. Dugo je vladala tišina i zbunjenost među bogovima. Na kraju se podigao najstariji i rekao: «Postoji mjesto koje je sigurno od krivog ljudskog dohvata, više od svih planina, dublje od svih kanjona, nedostupnije od svih oceana i udaljenije od najudaljenijih zvijezda.», pa vidjevši začuđenost svih ostalih nastavi: «Vatru ćemo sakriti u ljudsko srce.» – I tako je bilo.
Nije li čovjek zapravo dosegao najviši vrh svijeta, nije li se probio i do zemaljskih dubina, istražujući dno oceana, i ne istražuje li svemirska prostranstva? Što ga tjera da sve dublje prodire u mikrokozmos i makrokozmos? Općenito to ljudsko stremljenje novom i nepoznatom označavamo kao želju za istraživanjem, istraživački duh i slično. Ali što se krije iza toga? Što se krije iza beskrajnog truda, stoljećima skupljane riznice znanja, dojmljivoga kulturnog razvoja naroda i epoha? Što ljude tjera na sve to?
Tko želi naći tu vatru mora se okrenuti od izvanjskoga prema unutra, od svoga ja u svijetu prema najdubljim dubinama nutarnjega bića. Tamo u dubini srca nalazi se ono što nazivamo «atom iskre Duha». To je univerzalna točka pristupa božanskomu, početna točka obnove prvobitnoga stanja. Tko se njoj okrene preobražava se i on i njegov odnos prema svijetu. Vrijednosti se u njegovu životu pomjeraju. Rosenkreuzeri taj proces nazivaju transfiguracija. Vanjski napredak postaje manje važnim, prvobitni, božanski čovjek, koji jedini može osvojiti božansku vatru, postaje ciljem njegova života.
Dodiruje ga potpuno drugi svijet, svijet vječnoga. «Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta», rekao je Isus. Koliko god nam se činio težak i nedostižan okret prema ispravnoj točki, Evanđelje potpuno u skladu sa starim mitom Inka kaže da nam je to carstvo «bliže od ruku i nogu». U tomu paradoksu skrivena je cijela istina puta Ružina križa.
Ne tražimo stoga više istinu na krivom mjestu, nego se okrenimo prema mjestu na komu su «bogovi Inka» sakrili božansku vatru! Tko počne tamo tražiti pretvara se iz prognanika u tražitelja, a tko traži bit će preobražen i osposobljen da ponovno primi izgubljeno. Pomagati tragateljima – to je cilj naše Duhovne škole.
