Kome pomaže moja pomoć
Već sam naslov ovoga pisma pobuđuje sumnju da odgovor na postavljeno pitanje nije lak.
Na prvi pogled, možemo težiti tomu da „pomaganje“ uvijek smatramo dobrodošlim, odnosno pozitivnim. I uistinu, rijetko ćemo imati srca zanemariti drugoga kojemu je potrebna pomoć.
Ipak, postavlja se pitanje: kome pomaže moja pomoć?
Indijski filozof i duhovni učitelj J. Krishnamurti jednom je napisao: „Prije nego učiniš nešto za drugoga, ispitaj svoje motive.“
To upozorenje upućuje na to da postoje različiti motivi, koje je potrebno prepoznati, ispitati i na kraju procijeniti.
Kakvi bi to mogli biti motivi koji nas pokreću na djelovanje?
Postoje plemeniti i sebični motivi, pomoć bez osobne koristi i pomoć koja očekuje nešto za uzvrat. Nagrada koju netko očekuje može biti vrlo različita. Dobro djelo može biti pokušaj da se umiri loša savjest, ili da se zasluži „mjesto u raju“. Pomaganjem se može steći moć i ovisnost tako da onaj kome se pomaže osjeća obvezu uzvratiti na neki način. Tako se pomaganje pretvara u trgovinu. Izreka: „Kako ja tebi, tako ti meni“ postaje motiv pomaganja.
Ali, pomoć može biti spontana i iz srca. Ako se tko iznutra zna povezati s bližnjima i svim stvorenim, uvijek će imati taj impuls za pomaganjem. Ali, ako se dobro ispitamo, morat ćemo ustvrditi da postoje i slučajevi kada nismo lišeni očekivanja neke vrste zahvalnosti za pruženu pomoć.
Također, često možemo ustanoviti da pomoć iz dobrih namjera ima posljedice koje ni uz najbolju volju ne možemo predvidjeti. Uvijek iznova ustvrđujemo da pomoć nije bila niti trajna, niti dovoljna. Ponekada se pomoć čak pretvara u svoju suprotnost. Pomoć razvoju nerazvijenih zemalja često vodi do posljedica koje samo uzrokuju još veću patnju, siromaštvo i ovisnost.
Budući da je tako teško naći motiv pomaganja, i ako nikada ne možemo biti sigurni da li će posljedice biti u skladu s našim očekivanjima, moglo bi se zaključiti da je najbolje odustati od svega. Reći: „Prepuštam ljude njihovoj sudbini. Neću se uplitati u njihovu karmu“.
Može li to biti rješenje za čovjeka koji zbog povezanosti s drugim ljudima osjeća njihovu patnju i također pati?
Vjerujemo da to nije rješenje.
Kako onda odgovoriti na postavljeno pitanje? Kao što je to često slučaj, i ovdje je od odlučujućeg značaja prepoznati ograničenost onoga što mi kao osobnosti možemo postići.
Poticaj za pomaganjem dolazi iz nutrine. l To je prvobitni, božanski impuls. No, mi ga često pogrešno razumijemo i on tada vodi „pomaganju“ koje za one kojima se pomaže može imati kobne posljedice. Na primjer, može se dogoditi da nekoga želimo potaknuti na određeni duhovni razvoj, iako takav razvoj za tu osobu ili razdoblje u kojemu se ona trenutno nalazi nikako nije podoban.
Kada pomažemo, pomažemo kao prirodni čovjek drugomu čovjeku. Ali, mi ne možemo poništiti bit patnje. Moramo prihvatiti ograničenost ljudske pomoći. Tada, nakon što pomognemo, možemo to djelo otpustiti.
Ne možemo ni promijeniti smjer nečije karme misleći da ćemo umanjiti njegovu patnju. Mora nam biti jasno da ne možemo znati što je ispravno za drugoga i moramo podnijeti bol koju osjećamo gledajući drugoga koji ide putem bolnih iskustava.
Ako to možemo, tada smo spremni spoznati da nam se svima pomaže u određenim životnim situacijama, iskustvima, susretima, ali na drugačiji način od onoga koji mi očekujemo svojim ograničenim uvidom i koji je sasvim izvan naše sfere utjecaja. Ono što nam se čini lošim može biti upravo ono što nam je od pomoći.
Važan je životni cilj postati sposobnim zahvalno prihvatiti takva iskustva kao stvarnu pomoć.
Dakle, kome pomaže moja pomoć?
Pomaganje uvijek ima i povratno djelovanje, kako na onoga koji pomaže, tako i na onoga kome se pomoć pruža. Kada je pomoć u pitanju, nema pravila ni recepata. Oboje moraju u svakoj situaciji iznova, u samoautoritetu, odlučivati žele li pomoći ili prihvatiti pomoć i u tomu procesu, u skladu sa sviješću, sazrijevati.
