Dašak slobode
U jednoj našoj hramskoj pjesmi pjevamo o slobodi kao o radosti koja prožima kako dubinu šuma, tako i široka prostrana polja. Opet, na jednome drugom mjestu iste te pjesme, sloboda se označava kao blagi dašak koji nas poziva da djelujemo u skladu s Riječi Božjom.
Kakva je to pjesma slobode čija cjelokupna skala, od najviših do najdubljih tonova, rezonira kako šapatom tako i bukom?
Zvuči kao da ne bi preskočila ni najtiši zov te slobode.
Žudimo li mi za takvom jednom savršenom slobodom koja ništa ne isključuje? Ili se želimo samo osloboditi neugodnih ovisnosti i opominjanja koja nas sprečavaju u tome da djelujemo prema vlastitom nahođenju?
Tko zapravo ne bi želio svoj život urediti prema vlastitim zamislima, živjeti neovisno i biti voljen? Unatoč tome mi uvijek iznova s razočarenjem konstatiramo kako nas život oblikuje i određuje nam kako da djelujemo.
Kada se prisjetimo da su radost i bol međuovisni, shvaćamo da ih na trajno ne možemo razdvojiti. Stanje radosti u našem bipolarnom svijetu ne može dugo ostati nepomućeno.
A ponekad iz želje za većom slobodom nastaje također jedna eskalacija nasilja, što su razni pokreti za slobodu morali bolno iskusiti.
Radi se pak uvijek iznova o oslobođenju od nečega ili o tome da se bude slobodan za nešto. Pri tom mislimo na političke i socijalne položaje, na vlastite životne okolnosti i čak na druge ljude koji izgledaju kao da ometaju naše osobne slobode. Ali stvarno oslobođenje ne znači osloboditi se od drugih ili osloboditi druge, nego isključivo od sebe samog, od vlastitih žudnji.
Jiddu Krishnamurti u svojoj knjizi Sloboda od poznatog ukazuje na to kako istinska sloboda može nastati samo bez prinude, a ne putem volje, želje ili žudnje.
Na našim hramskim službama možemo iskusiti nešto od te slobode, ako smo umirili, te ugasili, valove našega raspoloženja. Tada možemo osjetiti kako se dašak slobode uzdiže u nama i sudjeluje u tišini i unutarnjoj iskrenosti na tim susretima.
Na nama ostaje da li ćemo dašak slobode, kojeg smo tako osjetili, osjećati također i u našoj svakodnevici. Kroz udubljivanje u impulse koje smo doživjeli, može polagano nabujati do radosne pjesme koja usklađuje sve oktave života i ponovo piše njegove note.
[…] […]