Bolest – krik duše koja pati
Ako želimo pronaći krajnji uzrok naših bolesti, onda je to posljedica odstupanja od zakona. – Paracelzus
Bolest je izraz smetnje u ustrojstvu našega životnog sustava. Mi smo mali živi dijelovi u velikom stvaralačkom poretku. Time smo isprepletani sa svime što se očituje u našem univerzumu. Paracelzus je primjereno rekao: Stvorenja su slova, da bi se opisalo čovjekovo podrijetlo.
Dakle, naše biće je u živoj stabilnosti i fluidnosti s kozmičkim okruženjem.
Ista razmjena energije, materije i informacija odvija se i unutar naše osobnosti, između njenih pojedinih dijelova bića, baš kao i između duha, duše i tijela. Tako se bolest nikada ne odnosi isključivo na naše organe, nego je bolesna cijela osobnost.
Kada smo bolesni ne osjećamo se dobro, osjećamo slabost i podnosimo patnju. Osjećaji i patnje nisu tjelesna opažanja, već su duševne prirode.
Bio je u pravu Novalis (Friedrich L. von Hardenberg 1772-1801) kada je prije 200 godina rekao: Sve se bolesti u suštini mogu nazvati duševnim bolestima.
Poniženja, uvrede, gubitak ljubavi, razočarenja, potisnute potrebe i neiživljena agresija izazivaju napetosti koje se često ne prorađuju neposredno i zato se potiskuju u nesvjesna duševna područja.
Takvi potisnuti, u određenoj mjeri isključeni duševni sadržaji, tada se otjelovljuju, te nakon kraćeg ili dužeg vremena izlaze na pozornicu tijela i na taj način postaju vidljivi.
Stoga su bolesti, prije svega, simboli puni značenja, koji nam usmjeravaju pozornost na dublju smetnju. Na taj nam način pružaju priliku da temeljitije istražimo “zašto” i da svjesno proradimo smetnju koja je u pozadini. Sjena koja leži prognana u našem nesvjesnom, mora biti oslobođena u svjetlu svijesti, da bi se ponovo mogla uspostaviti zdrava harmonija.
Dalke je jednom rekao: Bolest je glad. Možemo proširiti i dopuniti tu tvrdnju: Bolest je glad za osvješćivanjem. Čovjekova evolucija je evolucija njegove svijesti. Bolest je neophodnost na našem putu prema razvoju istinskog jastva.
Prema tomu, bolest je potreba. Kakva potreba?
Bolest je pokušaj korekcije koji može voditi do promišljanja i osvješćivanja kada smo spremni ispitati stvarno značenje toga poziva naše duše. Ispitajmo sebe i čujmo što su stari mudraci mislili o misteriju ljudskog bića i njegovog stanja svijesti:
Lao Tzu kaže: Stvarna čovjekova bolest je ne spoznati svoje neznanje.
Buda smatra: Nepoznavanje stvarnosti je izvor svega zla.
Hermes Trismegist govori: Jedini čovjekov grijeh je: nepoznavanje Boga.
U našim kršćanskim svetim spisima čitamo: Moj narod propada, jer nema znanja. (Mojsije, 4:6)
Najviša mudrost Grka bila je ispovijest: Scio, nescio – znam da ništa ne znam.
I stari su nam Grci jasno pokazali put kojim možemo nadvladati naše očitovano neznanje. Iznad vrata hrama posvećenja u Delfima napisano je: Čovječe, spoznaj samoga sebe, tada ćeš spoznati Boga i Univerzum.
Čovječe, postani konačno svjestan, tko si u stvari!
To je jedinstveni zahtjev učitelja mudrosti svih vremena.
