Svjetlo svijeta
Gledaj svjetlo koje je u tebi, a ne tijelo kojim samo očituješ svjetlo,
jer samo je u tome tvoj put do snage i jedini put Bogu,
izvoru svih stvari bez kojega ništa u svemiru ne bi moglo biti ni postati.
(„Misterij svjetla“, Walter Russell)
Za hodočasnika na duhovnom putu oduvijek je vrijedilo pravilo: ostaviti poistovjećivanje s materijalnim oblikom i uzdići se u unutarnji svemir svjetla u svojoj duši.
Ono što je specifično za današnje vrijeme, doba vodenjaka, jest da se od većine čovječanstva očekuje ispunjenje iste zadaće: napustiti svijet čulnih senzacija i svjesno živjeti u svijetu univerzalnog svjetla.
Prvi svijet u istočnim se tradicijama naziva mayom, iluzijom, snom. Većini zapadnjaka to je bila tek daleka slika, jer se njima svijet čula činio prilično stvarnim i važnim.
Međutim, došlo je vrijeme kada zapadni, na van usmjeren razvoj dostiže svoj vrhunac, nakon kojega je neminovan preokret. Ipak taj razvoj nije bio bez smisla, već je doveo do razvoja znanosti i tehnologije koje mnogima pružaju razumljivu sliku prirode ovoga svijeta. Na primjer, hologram i hologramska slika svemira, kvantna fizika koja otkriva nesupstancijalnost materije na elementarnoj razini, ogoljavaju ovaj svijet do projekcije, simulacije svjetla, a ljudsku čulnu percepciju do pulsiranja električnih impulsa. Istok susreće zapad i stara se slika svijeta počinje sve brže rušiti. Uzbudljivo i dramatično, ali i bolno i zbunjujuće.
A u pozadini svega toga što smo dugo, pogrešno smatrali stvarnim, stoji i blista jedino stvarno, nepokretno i vječno svjetlo, Duh, Bog. I sve što postoji, postoji iz tog svjetla i nije ništa više do njegovo pulsiranje.
I te riječi starih spisa prestaju biti mistične riječi, postaju ispunjenje, znanstvena činjenica.
Čovječanstvo polako počinje čitati knjigu prirode, knjigu svijeta, što je nekada bilo moguće samo nekolicini.
Jedan od simptoma tih promjena privid je sve većeg nedostatka ili sve većeg ubrzanja protoka vremena, ali zapravo se ruši iluzija vremena i otvara se novi prolaz za one koji ga mogu vidjeti. Otvara se u točki u kojoj vječnost oduvijek dodiruje vrijeme – u sadašnjem trenutku. To je nepokretna točka u kojoj se sijeku dva svijeta, statika i dijalektika, stvarni svijet i prividni svijet.
Ta nam je bezdimenzionalna točka sada više nego ikada na raspolaganju da u njoj potražimo odgovor o svom stvarnom identitetu, da preuzmemo odgovornost za trenutno stanje postojanja i krenemo u potrebnom smjeru.
To je ujedno točka u kojoj nikada nismo sami, jer je to točka susreta svih koji idu putem iz ograničenja i oblika, prema slobodi i bezobličnom svjetlu. Ona je ishodište novog načina života i grupne duševne svijesti.
Rušenjem iluzije vremena, ruši se i iluzija izdvojenosti i ega, jer one su u temelju povezane i hrane se istom hranom – strahom i nepovjerenjem. Daljnjim ustrajavanjem na njima samo se produljuje nepotrebna patnja neodrživog stanja postojanja.
A Bog je svjetlo i Bog je ljubav.
I Bog je neumoljivi zakon, uvijek na snazi. To svjetlo i apsolutni mir u projiciranom svijetu dijalektike očituje se kao zakon ravnoteže, uzroka i posljedice, vraćanja primljenog, kao u smjeni dana i noći, udaha i izdaha.
On čeka da ga shvatimo i prihvatimo, čeka nas u nepokretnoj točki koja je izvor i središte svega. On koji je bio, koji jest i koji će doći, odnosno onaj za kojeg vrijeme ne postoji.
Tek odbacivanjem vremena, što znači dosljednim odbacivanjem misli i osjećaja o prošlosti i projiciranja budućnosti na njihovim temeljima, odbacuje se stara svijest i stari načina života i daje prostor očitovanju nove Kristove svijesti koja kaže:
„Ja i otac smo jedno“.
Tek tada smo ono što zaista jesmo. Već sada. Jedno svijetlo, svjetlo svijeta.
