Napustite učenost
Napusti svoju učenost, i oslobodit ćeš se briga.
Od kakve je koristi znanje o jezikoslovnim sitnicama?
Bolje je znanje o razlici između dobra i zla.
Nažalost, svijet je postao divljina, a kraj se još ne nazire.
Svi ljudi su veseli i zaneseni kao netko tko se raduje hrani, kao netko tko se u proljeće uspne na neko visoko mjesto.
Ja sam sam miran i još se nisam pomaknuo. Nalik sam novorođenčetu koje se još nije nasmijalo. Slobodan sam i bez prepreka kao da nemam ničega čemu bih se želio vratiti.
Obični ljudi imaju obilje. Ja sam sam kao netko tko je sve izgubio. Imam srce lude, kao kaos sam i neprestano u čudu.
Obični ljudi sjaje naučenim, ja sam sam u mraku. Obični ljudi posjeduju prodorno znanje, ja sam sam tugaljivo nesiguran. Neodređen sam, kao more, bez predaha sam valovima bacan tamo i amo.
Svatko ima svoje razloge za sve, ja sam sam glup.
Ja sam sam drugačiji od običnih ljudi, jer štujem Majku koja sve hrani.
Lao Tzu, Tao Te Ching, 20. poglavlje
Pokušali bismo u cijelosti razumijeti smisao dvadesete pouke iz Tao Te Chinga. Jeste li se zbunili čitajući ove riječi: Napusti svoju učenost, i oslobodit ćeš se briga.
Čovječanstvo, koje se potpuno gubi u intelektualnosti, smatrat će ovu izreku ili neizmjerno glupom, ili će se osjetiti povrijeđenim. Zar te riječi nisu suprotne stajalištu Škole Ružina križa? Ne kažemo li da čovjek mora imati znanja da bi mogao razumijeti Gnozu? Zar ne piše u Bibliji: Moj narod propada jer nema znanja.? Nije li krajnje važno i nužno poznavati našu literaturu i istražiti gnostičke namjere? Vi ćete možda reći: “Učenici svih vremena su uvijek primali poduku, bilo izgovorenom ili pisanom riječju, ili putem jezika misterija. Zar sada sve to napustiti? Kako je moguće konstatirati nešto tako smiješno, šest stotina godina prije Krista, i smatrati to gnostičkom mudrosti?”
Htjeli bismo ispitati što je Lao Tzu pod tim mislio. Počet ćemo poznatim primjerom.
Pretpostavite jednom sebi da ste na temelju svega onoga što vam je od srodne literature dolazilo u ruke tijekom vremena pročitali i cjelokupnu literaturu naše Škole. Pretpostavimo i da imate dobro pamćenje i da ste sve pročitano sustavno zapamtili do te razine da se za vas može reći: “On to zna!”
Bi li vas to znanje približilo, ma i za milimetar, stvarnom posjedu? Ne postoji li između intelektualnog znanja i stvarnog posjedovanja ogromna razlika? Ne postoje li mnogi ljudi koji se u svojoj neizmjernoj gladi za Životom bacaju na literaturu i doslovno je gutaju? I jeste li već jednom promotrili njihove prateće reakcije? Jedno poglavlje je prouzrokovalo radost, drugo potištenost, treće gnušanje, već sljedeće možda zaprepaštenost, na to je uslijedila iskra nade, nakon nje osjećaj straha, i tako dalje.
Cijeli se spektar psihičkih reakcija vrlo brzo nanizao. Na kraju je dotični dospjeo u takvu tenziju i astralni kolaps, sa svakovrsnim brigama i tjeskobama zgusnutim poput oblaka, da je postignuto upravo suprotno od onoga za čim se gorljivo težilo.
Ako ste jednom promatrali takav emotivni i psihički slom i razumjeli njegovu pozadinu neće li izreka Lao Tzua: “Za ime božje, napusti svoju učenost.”, zvučati kao iz srca izrečena? Osim moralnih i psihičkih poteškoća, prekomjerno intelektualno studiranje može uzrokovati i druge probleme. Upijanje teorijskog znanja samo na intelektualnoj razini vodi ka precijenjivanju samoga sebe: “Ja znam!” U takvom psihičkom stanju čovjek može kristalizirati, a ako bi pokušao u praksi spovoditi na taj način usvojeno mogao bi štetiti ne samo sebi već i drugima. U svakom slučaju, stvarni ljudski napredak bi bio obezvijeđen i onemogućen.
Strahoviti pritisak našeg vremena u pogledu intelektualnog obrazovanja izrasta iz okolnosti u koje je čovječansto sama sebe dovelo. Mehanizacija, industrijski oblikovano društvo, krajnje kompleksna shema ljudskog suživota u svim njegovim aspektima, zahtijevaju obrazovanje od svakoga.
Je su li time ljudi postali stvarno sretniji, bolji ili mudriji? Je li vas to, čitatelju, koji možda toliko toga znate i još uvijek učite, oslobodilo vaših briga? Što je s onima koji izmišljaju, razvijaju i predaju sve te teorije? Je li ih sve to oslobodilo njihovih briga? Mnogo toga oni znaju te se vjeruje da posjeduju duhovne sposobnosti. Ali to je velika zabluda! Kakvo podcijenjivanje onog stvarnog, jedinog smisla života! To je kod svijeta i čovječanstva otišlo toliko daleko da bi izbile najveće brige i uzrujanost kada bi u ovom trenutku ljudi zaokrenuli kormilo u drugom smjeru i ispunili savjet napustite učenost: “Ali, mi našoj djeci ne možemo dopustiti da uđu u život bez izučavanja društva, društvenog života i treniranja potrebnog da se ukope u njega.”
Je li se sve to može nazvati napretkom i razvojem? Nije li skoro svatko time zahvaćen? Skoro svi zauzimaju svoje mjesto na putu koji, prema Lao Tzuu, vodi u propast. Zbog toga se u dvadestom poglavlju kaže: Nažalost, svijet je postao divljina, a kraj se još ne nazire.
U našim danima, takozvani obrazovan čovjek je i žigosan čovjek. Utjecaj prirode smrti ga, u najviše slučajeva, okiva snažnim lancima. Što nam je onda činiti, da bismo se oslobodili te enormne brige na koju je Lao Tzu ukazao svojim učenicima još šest stotina godina prije Krista?
Stvarno rješenje toga problema nije ono koje rađa novim brigama kada se postigne. To je ono, ako na njemu radite dosljedno i iskreno, koje će vas povesti k oslobođenju. U sljedećem poglavlju ćemo ispitati kako se ova tvrdnja može obistiniti.
Jan van Rijckenborgh i Catharose de Petri: Kineska Gnoza – Tumačenje Tao Te Chinga, 20-I poglavlje
