Jakob Böhme – Život jednog mistika
Jakob Böhme (1575-1624) je bio dijete seljaka, postolar, a kasnije i trgovac predivom, u Görlitzu u Donjoj Šleskoj. Veličina njegova životna ostvarenja je utoliko veća, ukoliko se pogled baci na okolnosti u kojima je živio: inspirirani postolar nije bio samo filozof i mistik, već i aktivan i djelotvoran načelnik gilde, grada, kao i obiteljski čovjek. Takve su okolnosti ostavljale malobrojne sate za promišljanja, a još manje njih za pisanje. Pod stvaralačkim “pritiskom” njegovih vizija i doživljaja svoje je okolnosti učinio prednostima.
Böhme je rođen u Alt-Seidenbergu (danas Stary Zawidow) južno od Görlitza kao dijete dobrostojećih slobodnih seljaka. Budući su roditelji u mladog Jakoba primijetili slabu fizičku konstituciju koja nije odgovarala pozivu seljaka, uputili su ga u školu u Seidenbergu, a poslije na trogodišnju postolarsku školu. Sensitivni i oštroumni dječak je odrastao u vrijeme osjetne prisutnosti i rasprostranjenosti Paracelzusova učenja, kao i od drugih mistika, u Oberlausitzu i Šleskoj.
Nakon dvogodišnjeg proputovanja i seljenja sa svojim obrtom, vjerojatno kroz Oberlausitz, Donju Šlesku i Nordböhmen, konačno se Jakob Böhme smjestio u Görlitzu. Tamo je dobio prava kao majstor, primljen je u gildu postolara, a 1599. je zakupio imanje.
Sukladno obvezi koju je preuzeo zadobivanjem građanskog prava i zakupom – oženiti se unutar pola godine i osnovati vlastito imanje, svježe pečeni postolar je oženio Katharinu Kuntzschmann, kćer gradskog načelnika.
U godinama koje su slijedile, 1600., 1602. i 1603., svjetlo dana su ugledala prva tri sina, Jakob, Michael i Tobias. Izdržavanje napredujuće obitelji zahtijevalo je od oca Jakoba velik napor, i posvuda je glasio kao dobar muž i brižan otac. Iako je bio spreman energično zastupati materijalne interese svojeg obrta i gilde, misli su mu bile usmjerene na probleme spoznaje, dobro i zlo kao sastavne elemente bitka, prema “stvarnom”, materijalnim očima nevidljivom nebu.
Böhmeov duhovni proboj
Godine 1600., u kojoj je rođen njegov prvi sin, Jakob Böhme je doživio nešto što je obilježilo njegov cijeli život: duhovnu viziju, koja se često naziva “prosvjetljenjem”. Mnogo godina kasnije je to izvanosjetilno iskustvo opisao riječima: “…vrata su mi se otvorila, tako da sam za četvrt od sata vidio i znao više od svega svog višegodišnjeg školovanja i naukovanja … vidio sam i shvatio biće svih bića, uzrok i prauzrok, rođenje Svetog trojstva, postanak i počela svijeta…” (iz Böhmeovih Teozofskih pisama) .
Aurora ili izlazak jutarnjeg rumenila
U godini 1612. je došlo do odlučujućeg proboja i u njegovu vanjskom životu. Nakon dvogodišnjeg povučenog promišljanja i proučavanja napisao je svoje prvo djelo Aurora ili izlazak jutarnjeg rumenila. Ovo univerzalno djelo već sadrži sve bitne poglede i refleksije njegovog kasnijeg opusa. Mnogi čitatelji ga smatraju najznačajnijim. Ono je promijenilo njegov život.
Tijekom rada na Aurori Böhme je donio dalekosežnu odluku: prodao je u ožujku 1613. svoju radnju, unatoč središnjeg mjesta u gildi, i time završio svoj životni put kao postolar. Već je dugo vremena znao da to nije njegov životni poziv. Nije želio biti vezan za udrugu da bi se mogao posvetiti svom spisateljskom radu. Otada se sa svojom ženom održavao trgovinom predivom. Podržali su ih i dobrostojeći prijatelji.
Rukopis Aurore je naišao na veliko zanimanje kod Karla Endera von Sercha, plemića s područja Görlitza, koji se zanimao za filozofiju, poznavao djela od Paracelzusa i tragao za vezom između vjere i znanosti. Von Sercha je dao nedovršeni spis prepisati.
Godine 1613. već je u opticaju bilo nekoliko prijepisa. Jedan je došao do tamošnjeg starijeg župnika Gregora Richtera, predstavnika luteranske ortodoksne struje. Javno je nastupio i nazvao Böhmea opasnim i zastranjelim, ocrnivši ga pred utjecajnim ljudima toga područja. Njegova Aurora je zaplijenjena i zabranjeno mu je bilo pisati. Cijenjeni i miroljubivi građanin je preko noći postao uznemiravač i nepoželjna osoba.
Böhme i rozenkrojceri
Aurora je tako pronašla svoje prve čitaoce 1613. Godinu dana kasnije je u Kasselu osvanuo prvi rozenkrojcerski spis Sveobuhvatna i opća reformacija cijelog svijeta. To je vrijeme početka javnog objavljivanja rozekrojcerske literature, kojoj je, s jedne strane, usporedo djelovao Galileo Galilei, poznat po sukobu sa starom crkvom, podržavajući novu sliku svemira po Koperniku, a s druge strane Böhme i njegova Aurora. Te podudarnosti sigurno nisu bile slučajne.
Rozenkrojceri i Böhme su zajednički dijelili uvid u nužnost jedne sveopće reformacije, kao osvita jednog novog vremena. U središtu je bio jedan zov na dalekosežnu reformaciju, koja je bila sveobuhvatnija od Lutherove, za promjenom čovjeka i svijeta. Böhme je svoju zadaću vidio u tome da sebi pristupačne ljude pripremi za duhovno ostvarenje reformacije.
Jedna druga zajednička crta su bila učenja Paracelsusa, kao i Tabula smaragdina, pripisana Hermesu Trismegistu.
Böhme je bez sumnje poznavao rozenkrojcerske spise. U njegovo vrijeme u Görlitzu su oni bili marljivo čitani i o njima se pričalo. Njegovi prijatelji Balthasar Walter i Abraham von Frankenberg poznavali su Joachima Morsiusa, uglednoga učenjaka iz Lübecka, pripadnika rozenkrojcerskog pokreta. Između Morsiusa i Böhmea je postojalo dopisivanje. Time se postolar iz Görlitza “svrstava u redove onih koji su čuvali rozenkrojcersko znanje kao jednu sintezu božje, o svijetu i o čovjeku mudrosti”. (Gerhard Wehr)
Nakon prisilne pauze obnovljeni se Böhme 1618. ponovo latio pisanja. S velikom usmjerenošću i brzinom su se nizala djela za djelom. Jedna veoma aktivna razmjena misli putem pisama, objavljena u Teozofskim pismima povezuje Böhmea s velikim krugom učenika i prijatelja. Njegovi sljedbenici su umnožavali njegove rukopise i raspačavali ih među odabranim čitaocima.
Böhme – neshvaćen i progonjen
Kad je 1623. objavljen Böhmeov spis Put prema Kristu, stariji župnik Richter je to protumačio kao izazivanje. Optužio je Böhmea za herezu i pobunio stanovnike Görlitza protiv njega. Nije se tu radilo o privatnom uvjerenju jednog obrtnika, već su doboko promišljana temeljna pitanja religijske i duhovne slobode. Da bi spriječio eskalaciju nemira, magistrat, gradska uprava, zaključila je da Böhme privremeno napusti grad.
Početkom svibnja 1624. Böhme je putovao u Dresden – na preporuku svojih plemenitih prijatelja te na poziv dvora. Svoje nade je prije svega polagao u šleskog izbornog kneza i očekivao uvođenje sveopće reformacije: “Još uvijek se nadam da će uskoro doći vrijeme velike reformacije.”.
U Dresdenu se našao s visokim dužnosnicima. Vrhunac njegova putovanja bilo je putovanje u ljetnu rezidenciju kneza u Pillnitzu. Susret se nažalost nije ostvario kao ni ostala priželjkivanja. Neostvarenih planova se morao vratiti u Görlitz.
U studenom 1624. se Böhme teško bolestan vratio s jednog puta po Šleskoj. Nije se više oporavio. Tiho je usnio 16. ili 17. studenog u svojoj kući u krugu obitelji i prijatelja. Gradska uprava je unatoč stavu crkve uredila kršćanski pogreb. Odluka je nevoljko prihvaćena od strane protestantskih svećenika.
Križ na grobu, kojega su kasnije postavili njegovi prijatelji, nosio je natpis: “Iz Boga rođeni, u Isusu (“JHSVH”) umrli, Svetim duhom zapečačeni.”
