Popol Vuh
Ovdje ćemo pisati i započeti stare priče… Postojala je prva knjiga, napisana davno, ali ona je skrivena tragatelju i misliocu. Veličanstveni su bili opisi i priče o tomu kako su stvoreni svo nebo i zemlja, kako su potom podijeljeni u četiri dijela; a zatim je doneseno mjerno uže, razapeto na nebu i preko zemlje.
Tako započinje predgovor američkoga Indijanca koji priča svetu knjigu Maja – Popol Vuh. Ona sadrži priče i drevne mitove o stvaranju neba, zemlje i čovjeka. U jednom su trenutku u povijesti Quichė Maje iz Gvatemale zabilježili jednu od mnogih usmenih predaja ovoga teksta. Knjiga se naziva i Knjiga savjeta. Sastoji se od dva dijela: «Stvaranje i život junaka» i «»Priča o narodu».
Na početku 18. st. taj je tekst bio povjeren naizgled pouzdanom i iskrenomu mladom španjolskom svećeniku Franciscu Ximėnezu, koji je tamo doplovio s ostalim svećenicima. On ga je marljivo prepisivao i pevodio na španjolski. Pretpostavlja se da originalni tekst još uvijek postoji.
Popol Vuh je – uz tri majanska kodeksa, drezdenski, pariški i madridski, i još neke spise –jedini sačuvani pisani dokument o dubokomu znanju i znanosti Maja. Svi zajedno, ti su spisi najvažniji izvori istraživanja o majanskoj kulturi. Na njihovoj osnovi možemo steći uvid u iskustvo i mišljenje Maja, u onoj mjeri u kojoj to možemo razumjeti. Ponekad nam se njihov sadržaj i korištenje čine neobičnima. Simboli su drugačiji i još uvijek nerazumljivi, a ipak cjelina pobuđuje osjećaj afiniteta, kao da je to nešto što prepoznajemo, premda mu značenje leži duboko skriveno.
«Ovo je priča… «, ovako započinje majanska priča o stvaranju svijeta.
«U početku… «, započinje Knjiga postanka u Bibliji.
«Kada na visokim…», ovako započinje babilonski ep o stvaranju svijeta Enuma Elish, dio kojega je i ep o Gilgamešu.
Ako pobliže razmotrimo te tri priče, uvidjet ćemo kako imaju mnogo toga zajedničkoga. Sve nam prenose sliku stvaranja makrokozmosa, svijeta i čovjeka, prilagođeno imaginativnim snagama i svijesti čovjeka u ondašnjim vremenima. One govore o izgonu iz rajskoga postojanja, o nekoj strukturi koja se uzdiže spram neba, o velikoj vodi i vatrenim katastrofama koje su se nadvile nad svijet, o brodu nasukanom na planinu i o konačnom povratku u kraljevstvo svjetla. Popol Vuh opisuje potpuno jednake događaje!
SPISI MALO POZNATI NA ZAPADU
Do današnjih je dana majanski ep o stvaranju nekom nepravdom pobudio malo interesa, vjerojatno stoga što on ima obilježje svete knjige, a možda i stoga što korijeni zapadne kulturne povijesti leže uglavnom u židovsko-egipatskim, grčko-perzijskim i indijskim religijama i kulturama. Popol Vuh, dapače, ima pravo na jednako mjesto u nizu velikih priča koje nas povezuju sa svitanjem čovječanstva.
Nakon španjolske invazije 1524. godine i uništenja i propasti majanske kulture, nekoliko je vodećih Maja pokušalo održati nešto od svoje kulture za potomstvo. Tako su nastale knjige Chilám Balám, knjige svećenika jaguara. Opisi su u tim knjigama, kao i bilješke o obredima i vjerovanjima Maja, vrlo šturi i skriveni zbog inkvizitorskih čišćenja.
Francuski opat Brasseur de Bourbourg mnogo je učinio da svijet upozna sa svjetonazorom Maja. Godine 1861. on je izdao Popol Vuh, Le Livre Sacré st les mythes de l’antiquité americaine (Popol Vuh, Sveta knjiga i mitovi američke antike). Kako je kasnije ustanovljeno, njegova je knjiga uglavnom temeljena na španjolskom prijevodu Ximénezova teksta koji je pronađen na opatovom posjedu. Sva su kasnija izdanja bila temeljena na Brasseurovim opisima i interpretacijama.
Ximénezov je tekst izgubljen nakon što je došao u posjed jednog samostana u Gvatemali 1730. nakon svećenikove smrti. Nakon mnogih lutanja originalni se tekst, zajedno s drugim Ximénezovim spisima, ponovno pojavio 1941. kada ga je pronašao Adrián Recino, bivši gvatemalski ambasador u SAD u Newberry biblioteci u Chicagu. Njegov prijevod, Popol vuh, Las historias antiques del Quiché (Popol Vuh, drevna povijest naroda Quiché), objavljen je 1947. godine.
Pisac Wolfgang Cordan (što je bilo spisateljsko ime W. H. Horna), koji se prilično udubio u majansku kulturu, preveo je i objasnio Popol Vuh s originalnog jezika Quiché Maja. Njegov je prijevod objavljen po prvi put 1977 s naslovom Popol Vuh – Das Buch des Rates (Popol Vuh – Knjiga savjeta). Prijevod koji je korišten u ovomu članku u mnogome je preuzet iz njegova prijevoda.
STVARANJE SVIJETA
Stvaranje univerzuma, svijeta i čovjeka započinje u knjizi Popol Vuh simboličnim riječima:
Ovo je priča o tomu kako je sve bilo u spokoju, sve smireno, u tišini; sve nepokretno, mirno, a široko nebo bilo je prazno. Ovo je prvi događaj, prva priča. Nije bilo ni čovjeka, ni životinje, ptica, riba, rakova, drveća, kamenja, špilja, usjeka, trava, niti šuma; postojalo je samo nebo.
Površina zemlje još se nije pojavila. Postojalo je samo mirno more i nepregledna širina neba. Ništa još nije bilo sastavljeno, ništa što bi moglo proizvesti buku, ništa što bi se kretalo, ili drhtalo, ili proizvodilo zvuke na nebu. Ništa još nije stajalo; postojala je samo mirna voda, blago more, samo i mirno. Ništa nije postojalo.
Postojala je samo nepokretnost i tišina i tama, u noći. Jedino su stvoritelj, Tepeu i pernata zmija Gucumatz, pradjedovi, bili u vodi okruženi svjetlom. Bili su skriveni pod zelenim i plavim perjem, pa su se stoga zvali Gucumatz.
Po svojoj prirodi bili su oni veliki mudraci i mislioci. Jednako je tako postojalo i nebo, i srce nebesa, koje se naziva Cabavil, onaj koji vidi u tami, kako nam je rečeno.
Tepeu i Gucumatz sreli su se u tami, u noći, i razgovarali su. Pričali su tako, raspravljajući i razmatrajući; a onda su se složili, sjedinili svoje riječi i misli. Zatim su meditirali i postalo im je jasno da kada se zora pojavi, mora biti stvoren čovjek.
Onda su planirali stvaranje, pa rast drveća i guštera, i rođenje života i stvaranje čovjeka. Tako je bilo dogovoreno u tami i noći iz srca nebesa.
Slike stvaranja Popol Vuha govore o očitovanjima i stadijima svijesti svih stvorenja, te o ulozi bogova i polubogova, o njihovom padu i putu kroz podzemni svijet. Njihova izvršena čuda posjeduju očite sličnosti, između ostaloga, sa sedam kitica iz Knjige Dzyana H. P. Blavatsky i sumeranske mitologije. Također je moguće iščitati u njima i elemente iz egipatske tradicije, iz knjige Postanka i iz starih grčkih misterija.
Na svakom kontinentu možemo pronaći mitove i tradicije iz drevnih vremena koji simbolično opisuju stvaranje, postanak i čovjekovo unutrašnje putovanje; uvijek u zavisnosti od pripadajuće kulture. U Popol Vuhu srećemo božanske sunčeve mladiće Hunahpúa i Xbalanquéa (koji se mogu usporediti s muško-ženskim principom pravoga čovjeka) kako se predaju zemaljskom kraljevstvu sjena, Xibalbi, majanskom podzemlju, Hadu, i nadvladavaju zlo.
Uspravli su se usred svjetlosti i odmah su uzneseni u nebo. Jednome je poklonjeno sunce, drugome mjesec. Tada su se rasvijetlili svod nebesa i lice zemlje.
Popol Vuh razlaže kako je čovjek, kao četvrta kreacija, stvoren iz kukuruza, simbola Sunca. Čovjeka se, dakle, smatra djetetom Sunca, koje je duhovna snaga. To nepogrešivo možemo dovesti u vezu s iskazom kako je čovjek stvoren na božju sliku i priliku.
Ovo su imena prvih ljudi koji su stvoreni i oblikovani iz kukuruzne kaše: Jaguar grmlja, Jaguar noći, Gospodar noći i Mjesečev jaguar; oni nisu imali majke.
Nije ih rodila žena, niti su bili začeti. Oni su stvoreni čudom.
Popol Vuh nadalje govori o tim prvim ljudima:
Bili su obdareni inteligencijom; kada bi nešto ugledali, odmah bi mogli vidjeti još i dalje od toga; bili su obdareni viđenjem i znanjem o svemu što postoji na svijetu. Dok bi gledali, mogli su vidjeti sve oko sebe, i mogli su proniknuti u tajne nebeskog svoda i unutrašnjosti Zemlje.
Stvari skrivene u daljini vidjeli su sve, bez potrebe da se kreću; u jednom trenu mogli su vidjeti svijet, a vidjeli su ga upravo s mjesta gdje su stajali.
Velika je bila njihova mudrost; pogled im je sezao u šume, do stijena, jezera, mora, planina i dolina. Uistinu, bili su divljenja dostojni ljudi: Jaguar grmlja i Jaguar noći, Gospodar noći i Mjesečev jaguar…
I ljudi su zatim odmah mogli vidjeti sve što postoji na svijetu… Mogli su spoznati sve, ispitati četiri došljaka, četiri točke u nebeskom svodu i zakrivljeno lice Zemlje.
Ali, stvoritelj ih je ispitao i našao ih preponosnima. Nisu li, slučajno, po prirodi to jednostavna bića koja smo mi stvorili? Što ako se ne budu razmnožavali? Hajde da malo ispitamo njihove želje, jer ne stoji dobro s onim što možemo vidjeti. Moraju li oni biti, kojim slučajem, jednaki nama, njihovim stvoriteljima, koji mogu daleko vidjeti, koji znaju sve i vide sve? Tako su oni govorili, i odmah su promijenili prirodu svojih djela i svojih stvorenja.
Tada im je srce nebesa zamaglilo oči, što im je zastrlo vid, kao kad se puhne u zrcalo. Oči su im bile prekrivene i mogli su vidjeti samo ono što je bilo zatvoreno, jedino im je to bilo jasno.
Tako su mudrost i svo znanje četvorice ljudi, kao i porijeklo i početak stvari, bili uništeni.
Na taj su način stvoreni i uobličeni naši djedovi, naši očevi, srcem nebesa, srcem Zemlje…
Zatim su nastale njihove žene i supruge. Sam ih je Bog stvorio s pažnjom. U snu su se pojavile, i bile su istinski lijepe, njihove žene, uz bok Jaguara grmlja i Jaguara noći, Gospodara noći i Mjesečeva jaguara. Ovo su imena njihovih žena: Nebeska voda, Izvorska voda, Kolibrić-voda i Voda dugorepa papiga. To su bila imena njihovih supruga, koje su bile izvrsne žene.
Začeli su oni ljude, malih plemena i velikih plemena… Imena svakoga od njih bila su različita dok su se dalje množili tamo na Istoku… Došli su zajedno negdje s Istoka…Ni Sunce, ni svjetlost nisu još bili stvoreni kada su se oni razmnožili… Bilo ih je u tako velikom broju, crnih i bijelih ljudi, ljudi mnogih klasa, mnogih jezika, bilo ih je prekrasno čuti…
Ova živopisna priča o stvaranju Popol Vuha na koncu završava riječima:
… ugledali su izlazak Sunca. Imali su jedan jedinstveni jezik. Nisu se klanjali ni kamenu, ni drvu i sjećali su se riječi nebeskoga srca i zemaljskoga srca…
«Neka bude zora i neka dođe svjetlost!» Tako su govorili dok su čekali na izlazak Sunca, dolazak dana. U taj čas ugledali su izlazak Sunca i zagledali se u jutarnju zvijezdu, veliku zvijezdu koja prethodi Suncu, koja obasjava nebeski svod i površinu Zemlje, obasjava korake čovjeka koji je stvoren i oblikovan.
