Bit grupe
U Duhovnoj školi poznajemo termine kao što su: grupa, grupno jedinstvo, grupna svijest, grupna dinamika.
Ponekada se ti pojmovi pogrješno razumiju. Jan van Rijckenborgh napisao je: “Često se javljaju ljudi koji pitaju: ne bih li mogao postići oslobođenje sam, a da nisam u grupi? Grupno jedinstvo i njegove posljedice nisu mi po ukusu, ne odgovaraju mi, radije idem sam!”
Mnogi ljudi strahuju da će u grupi izgubiti individualnost.
Strah ih je da će “nestati” u grupi, izgubiti vlastitu kritičku sposobnost i u nesvjesnom procesu prilagođavanja postati ponizni, jednostrani i otuđiti se od zbilje. Drugi u grupi vide neku vrst “zaklona”, “utvrde” u kojoj se prihvaćeni čovjek osjeća ipak kao stranac, u najboljemu slučaju kao gost kojega samo trpe. To tobožnje strano što čovjek sa sobom nosi budi otpor i odbijanje. Treći opet u grupi, naročito kada se radi o religioznim pokretima, vide “sigurnu luku”. Razvija se elitna svijest da ne pripadaju masi, nego posebnoj grupi “izabranih”.
Takvi i slični načini mišljenja i djelovanja mogu u ekstremnim slučajevima poprimiti razorne razmjere. Stoga je moguće razumjeti ljude koji se slažu s duhovnim gnostičkim mišljenjem i shvaćaju smisao endurističkoga puta, ali zbog spomenutih nesporazuma u svezi s nekom gnostičkom grupom, ipak ne žele stupiti u Duhovnu školu.
Čemu dakle grupa?
Dobru predodžbu o tomu prenosi nam moderna prirodna znanost, koja na osnovi mnogih eksperimenata kaže: cjelina je uvijek više od zbroja njenih sastavnih dijelova.
Grupa pojedinaca tvori takvu cjelinu – vrst živoga organizma, okruženog vlastitim nematerijalnim poljem snage. Organizam se sastoji iz mnogo pojedinačnih članova, organa i stanica. Svaki takav “živi gradbeni kamen” za sebe je opet cjelina, nedjeljiva i nezamjenjiva. I Duhovna škola kao cjelina uključena je u još veću, obuhvatniju cjelinu – univerzalni lanac bratstava.
Taj princip uređenih cjelina, u skladu s hermetičkom filozofijom (“kako gore tako dole”) u prirodnoj se znanosti naziva “ustrojena hijerarhija”: viša cjelina izgrađena iz dijelova, koji opet predstavljaju organsku cjelinu niže razine.
Arthur Koestler, koji je za takve cjeline koristio grčku riječ holon, izrazio je to na sljedeći način: “Svaki holon posjeduje dvostruku tendenciju, s jedne strane očuvanje svoje individualnosti kao kvazi-autonomne cjeline i s druge strane pripajanje kao integralnog dijela (postojećoj ili evoluirajućoj) većoj cjelini.”
Tako je i Duhovna škola hijerarhijski ustrojena, ali ne u uobičajenomu smislu. Njena hijerarhija nije institucionalne prirode, nego je utemeljena na njezinoj duhovnoj prirodi.
Biblija za to koristi sliku naročita bića koje se sastoji od zlatne glave, srebrnih grudi, metalnog trupa i zemljanih nogu, ukorijenjenih u zemlji. Takav kaskadni organizam uzima transcendentne snage i transmutirane ih dalje na blagoslov predaje svakomu članu grupe i konačno cijelomu čovječanstvu, pretpostavljajući da svaki pojedinac i cijela grupa pokazuju potrebnu kvalitetu.
Ni u komu slučaju Duhovna škola ne smije biti “zaklon” ili “utvrda” protiv mase. Ni u komu slučaju ne smije se gajiti elitna svijest, a ni zahtijevati istovjetnosti od njenih članova. Oni svoj rad obavljaju u služećoj samoizgubljenosti.
Zbog svih članova takva velikog živog organizma može se očekivati mnogostrukost individualnih karaktera.
Tako pojedinac nije samo onaj koji daje, nego je mnogo više – i primatelj.
To je duboki smisao Duhovne škole kao grupe ljudi:
Stvoriti skupa živi organizam u koji se može spustiti moćno višestruko “vertikalno” polje snage.
Tako Duhovna škola i polje snage tvore zdjelu, ujedno primajuću i darujuću.
