Sreća
Sreća je nešto što želimo sebi i drugima. Često čujemo kako se kaže: “Želim ti sreću!”
Kada bismo onoga tko je poželio sreću pitali što pod time misli, čuli bismo najrazličitije odgovore.
Što smatramo srećom?
Vjerujemo li obećanjima reklama? Podliježemo li utjecajima prodavača modnih i kozmetičkih proizvoda te automobila, s njihovim uvijek najboljim modelima? Ulažemo li sve svoje snage u zahtjeve našega posla? Ne nadamo li se uspjehu, novcu, moći ili slavi? Nalazimo li u tomu sreću?
Iz iskustva je poznato da stanje sreće koje pojedinac može osjetiti ne traje dugo. Vrhunac sreće brzo iščezava i već uskoro izranjaju nove želje. Ako nismo uspješni, nemamo moć, puno novca i ne možemo sebi priuštiti mnoge stvari, jesmo li tada nužno nesretni? Znači li odsustvo sreće nesreću?
Promatramo li dijete udubljeno u igru, u njegovoj samopredaji i samozaboravu – to bi smo mogli opisati kao stanje sreće. Jesmo li mi odrasli ikad u takvu stanju predanosti?
Mora li čovjek imati nešto veliko ili važno da bi bio sretan? Ili postoji i tiha sreća zbog malih stvari: zbog lijepoga cvijeta, sjaja sunca nad poljanom ili tihoga žubora potoka?
Koliko dugo traje sreća zbog nekog posjeda ili nečega što smo postigli?
Sjetimo se bajke o Sretnomu Hansu od braće Grimm. Hans je bio nadničar koji je za sedam godina službe od svoga gospodara dobio plaću u zlatu. Krenuo je na put u posjet majci. Ali na putu ga je strašno pritiskao teret zlata, pa ga je zamijenio za konja. Ali pošto mu je konj bio neposlušan, zamijenio ga je za mirniju kravu.
I tako se i dalje nastavljalo – zamijenio je svoj posjed za ono što mu se u danomu momentu činilo vrjednije: kravu za svinju, svinju za gusku i na kraju gusku za dva izbrušena kamena koja je slučajno ispustio u bunar. Napokon se osjetio slobodnim i sretnim i otrčao je kući.
Bajka nam kaže da nema sreće iz koje ne proizlaze i neugode. Ni jedno dobro ne može nas učiniti sretnima u svakomu pogledu. Čak nas ni novac, iako igra nesumnjivo veliku ulogu u životu, ne može usrećiti. I tražimo li u njemu sreću, mogućnosti su da je uistinu osjetimo male.
Može li biti da čovjek uopće ne treba težiti sreći, nego da mu se ona sama javi ako ide putem duševnog oslobođenja?
Buda, je pored svojih mnogih imena, imao i jedno koje to izražava. Uzvišeni se također nazivao i “Sretnim”. Zašto? Jer je bio oslobođen želja ovoga svijeta, ovisnosti o ovomu svijetu. Prema duhovnomu naučavanju budizma i hinduizma, tek nakon oslobođenja od svih zemaljskih želja mogući su prosvjetljenje i mir srca – istinska sreća.
Moguće ih je osjetiti u trenutcima unutarnjega mira, kada smo poput djeteta koje se igra u samozaboravu. Pod mirom podrazumijevamo ravnotežu između vanjskoga, onoga što moramo raditi, radi našeg održanja, i nutarnjega – slobodnog od svih vanjskih stvari.
Istinski mir skriven je u našoj duševnoj jezgri. Ostavimo li joj prostora, moći ćemo naći put k našem istinskomu sebstvu. Ono je povezano s božanskim porijeklom. Ako se oslobodimo želja ovoga svijeta, u sebi samima – u božanskomu ima svega dovoljno.
U ravnoteži toga mira srca doživljavamo sreću koja nadilazi sve granice. U takvim trenucima osjećamo neprolazno. Tada smo “sretni Hans” slobodan od svih zemaljskih veza.
Životno klatno, doduše, uvijek će se naginjati prema zemaljskoj strani. Ali ako nađemo vezu s Gnozom, s Bogom, tada ćemo uvijek imati mogućnost udubljivanjem i okrenutošću našemu istinskom sebstvu doći do istinskog biti-sretan.
Želimo vam da sve češće doživljavate takve trenutke u svomu životu. Oni su izvor neprolazne duševne snage.
