Jedino pitanje

Mnoga nam čuda donosi život.
S toliko mnogo neobjašnjivoga popločan je naš put.
U nama se uvijek iznova pojavljuju pitanja
kao što lotosov cvijet izrasta iz mulja.
Puno pitanja zaboravimo.
Na mnoga ne odgovorimo.
Mnogima se ne bavimo.
Zar odgovore ne trebamo?
Opet se događaju nepredvidljive stvari.
Iznova se čudima čudimo.
Na mnoga pitanja odgovoriti ponovno zažudimo,
kao što žudimo za prvom, skoro zaboravljenom ljubavi.
Pitanja ne možemo oblikovati.
Ne možemo ih izgovoriti.
Rasplinu se u svakodnevnom življenju,
rasprše se kao maleni bijeli oblaci na modromu nebu.
I opet promatramo stvari koje ne možemo shvatiti.
Opet se zbivaju neobični događaji.
Zapanjimo se.
Razveselimo.
Prestrašimo.
Prenerazimo.
Nemamo vremena potražiti odgovore.
Pitanja zatomljujemo.
Ali… pitanja nas ne ostavljaju na miru.
Kao zaboravljene su ruže, koje nas trnjem na svoje postojanje podsjećaju.

Uvijek iznova izranjaju u novim nijansama,
u novim zvucima i bojama.
Nagone nas da duboki odgovor tražimo.
Nemir u našemu srcu ostaje
sve dok sa svojom probuđenom dušom ne uspijemo oblikovati
jedino pitanje,
dokle god ne utonemo duboko u sebe i ne nađemo jedini odgovor.
A to je onda, kao da smo se raskrilili ljubavi,
kojoj smo se dugo opirali.