Čudo govora
I Duh božji pokrenuo se nad licem vode. I Bog reče: Neka bude svjetlo: i bi svjetlo” (Postanak 1: 2,3). Kada Bog, prožimljuća stvaralačka inteligencija cijelog univerzuma “govori”, to je znak objave i pokretanja njegovih kvaliteta bez potrebe korištenja nekih organa i sredstava.
Misli stvaralačkog božanskog Duha izražavaju se u vidu sile koja je djelotvorna u prvobitnoj supstanciji, “Vodi”. Iz te je djelotvornosti stvoren svijet, kao i bića koja su prvo stvorena u svom nepalom stanju, kao što biljke niču iz sjemenja. Tu sliku postanka moguće je naći u pričama o stvaranju svih naroda.
Božanski čovjek komunicira i izražava se prodirući i percipirajući s drugim pomoću svoje biti, svog zračenja. Međutim, kada pali čovjek govori, on koristi organe govora kako bi stvorio zvukove. Pomoću zraka kao posrednika, on stvara vibracije koje se prenose u uho slušatelja. Zvukovi su posrednik pomoću kojeg se on izražava i čini da ga ostali razumiju. Radi toga što ti zvukovi nisu dio njega, moguće je da budu manipulirani. Unatoč tomu, neizravan govor, kao i govorni aparat palog čovječanstva su veliko čudo, dar palom čovječanstvu od Božanskog polja života bez kojega se on ne bi mogao izraziti niti razviti svoju svjesnost.
Razumijevanje i shvaćanje riječi je već samo po sebi čudo, a koliko je tek čudo izgovaranja riječi. Taj ciklus možemo opisati na sljedeći način: nakon slušanja, astralna supstanca okoline preuzima se u sustav osobe. Nakon govora, ta individualna astralna supstanca se šalje mislima i osjećanjem i biva izmijenjena astralnom supstancom okoline. Tko god sluša dobiva tu energiju. To je vjerojatno razlog zašto je Buddha rekao da je bolje ne prihvatiti poklone koje nismo željeli, odnosno, bolje je ne slušati o patnjama drugih koji ne žele pomoć ili kojima se ne može pomoći.
Što se događa kada zrak preuzme zvukove, na primjer, kada ljudi govore jedni drugima? Izgovorene riječi bivaju napunjene mislima i emocijama, energijom koja je stimulirana osobnošću onoga koji ih izgovara. Ta se energija širi kako bi proizvela rezonanciju. Zvučni valovi koji se koriste u tu svrhu prodiru u slušni kanal negdje između 15 do 15000 vibracija u sekundi, sastaju se u slušnom bubnjiću koji nešto oslabljuje te vibracije i onda one nastavljaju putovati u srednje uho. Tri košćice, čekić, nakovanj i stremen, pojačavaju te zvukove približno triput. Zvučne vibracije sastaju se u pužolikoj spirali organa Corti u unutrašnjem uhu (u labirintu). Dalčice u labirintu prenose vibracije slušnom živcu, odakle one dolaze do mozga. Ovdje zvučni impulsi bivaju “reorganizirani” i dovode se u red. Tako čovjek može čuti svojim ušima i razumjeti svojim mozgom ili radije, svojom svjesnošću.
PROJICIRANJE MISLI PREMA DRUGIMA
Na taj način možemo čuti ono što nam drugi govore. To je ograničena komunikacija. Ljudi također komuniciraju i jezikom tijela, kao i direktnim transferom misli i osjećanja putem projiciranja svoje biti i izračivanjem prema drugima, te tako potiču na reakciju. Diasnje igra važnu ulogu pritom u govoru. U faringalnoj (tonzilnoj) šupjlini se sastaju svi uticaji koji su na djelu unutar osobe: živčani sustav, sustav zmijaste vatre, krv, hormonalni fluid i uticaji svih organa i udova, te posebno mozga. U grlenoj čakri se ti uticaji povezuju s dahom koji se udiše putem nosa i ustima. Putem izdisaja se zrak širi iz pluća do glasnih žica. Na taj način zrak vibrira i tako stvara tonove i šumove koji se tada formiraju u zvukove i riječi, a to je zadaća grla i nepca, usne šupljine, jezika i usnica. Ti zvuci i riječi nose sa sobom i u svojim vibracijama i u udahu sve namjere, raspoloženja i misli govornika. Na taj način možete uzdići svog bližnjeg, no možete ga i zatrovati. Možete biti ispunjeni ljubavlju, no možete i širiti smrtonosnu mržnju.
Govorni organi su strukturirani tako da mogu prenijeti točne misli govornika. On vidi sliku pred sobom i opisuje je riječima. Riječi tada sadrže bit slike baš onakve kakvu je govornik percipirao. Kako svaki govornik posjeduje različitu svjesnost, svaka osoba opisuje istu sliku različito. Govor je, dakle, procecs reprodukcije unutrašnjih i izvanjskih vrijednosnih sudova. Taj cijeli komplicirani aparat služi pojedincu. Riječ i rečenica percipiraju se uhom, a razumiju se i procesiraju mozgom. Rezultat je misao, osjećanje ili želja. To troje djeluje zajedno i vrše međusobni uticaj. Tada reagira cijelo tijelo: krv, živčani fluid, hormonalni fluid, sustav zmijaste vatre, itd. Ta se reakcija nastavlja i rasterećuje odgovorom koji je izražen mislima, osjećanjem ili djelom. Kako su ti procesi vrlo komplicirani, nije ni čudo što dolazi do tako mnogo poremećaja. Fizičke i mentalne povrede mogu prouzročiti blokade posvuda: mucanje, afaziju, odloženi govor i slično.
“POSTAVITE STRAŽARA PRED VAŠE MISLI!”
Kako čovječanstvo koristi te organe sluha i govora? Za mnoge, oni su ključ za postizenje bolje pozicije u društvu. Ljudi uvježbavaju svoj glas i čujni aparat kako bi sakupili što je moguće više znanja. Tako oni oštećuju svoje životno polje, premda misle da ga kultiviraju na inteligenatn način. Ako se takav razvoj nastavi, čovjek tada postaje robom svojih kreacija kao i čarobnjakov šegrt. Ne može se više vratiti sve dok ne postane svjestan svojeg zatočeništva i dok ne otrese svoje lance. Ako dozvoli da bude pod uticajem negativnih riječi drugih ljudi ili dozvoli da ga zavedu stvari koje ga povrijeđuju, stalno će biti za njih vrlo lak plijen. Postaje uhvaćen u mrežu dijalektičke prirode. Zato Pitagora kaže svojim učenicima: “Ne dozvolie sami sebi da zalutate i ne dajte se nagovoriti na nešto ili da učinite nešto što nije za vašu dobrobit.” Tako i Sveti Jezik upozorava: “Postavite stražara pred vaše misli i nadzirite svoj jezik.”
Kao što je već izneseno, čovjek izražava svoje misli i emocije riječima. Tko god je toga svjestan može kultivirati svoju upotrebu jezika tako dobro da laici ne mogu prozrijeti njegove namjere. Vješti lažac može svojim mislima dati takav emocionalni ton tako da povjerljivi slušalac bude potpuno njemu na milost. Na taj način, takva se osoba može kontrolirati i predstavljati tako da se doima boljom no što zapravo jest. Moguće je, pod izvjesnim okolnostima, prepoznati potisnute misli i osjećanja uz pomoć detektora laži.
JE LI IZGOVORENA RIJEČ OSVJETLJENA IZNUTRA?
Ako izgovorena riječ nije osvjetljena u Duhu, ona ostaje neprestano obavijena tamom i tako sije zabludu. To je razlog zašto čovjek ima na raspolaganju jedan drugi instrument koji može slušati i govoriti: dušu. Postoje mnogi opisi ljudske i životinjske duše. Kada, međutim, rozenkrojceri govore o “novoj ljudskoj duši”, oni ne misle na životinjsku dušu, već na besmrtnu dušu koja ima na raspolaganju svoje prvobitne sposobnosti. Stvoritelj je stavio dušu u čovječanstvo, dušu od koje je preostala samo iskra. Ona se mora probuditi kako bi poslužila kao posrednik između prvobitnog polja života i dijalektičke osobnosti. Tada će ponovno biti u stanju čuti svog Stvoritelja i izraziti njegovu mudrost.
To zavisi od toga hoće li ili ne duša steći svoju slobodu, kako bi mogla čuti i govoriti. Duša je komplement jastva koje je zakopano u materiju i zatvoreno za svjesnost duše. Zato ja-osoba ne može razumjeti Sveti Jezik. Međutim, ako Božanskoj duši bude vraćena sloboda, tada se rascjep između Boga i čovječanstva može premostiti. Tada Riječ Stvoritelja ne samo da ima značenje, već može i provesti svoje oslobađajuće i obnavljajuće djelo. Kada je ja ušutkano i svaki uticaj i veza koje služe da ga osnaže budu sistematično odstranjeni, Božanska duša može se obnoviti u svom prvobitnom sjaju. Tada su nečije misli, osjećaji i djela određeni uticajem duše koja je ugođena na Božju mudrost. Laži i prijetvornost tada se neće moći pojaviti.
Jan van Rijckenborgh piše: “Bog izgovara svoje riječi koje su izraz mudrosti i ljubavi. Pomoću Svetog Jezika one prodiru kao sila i zemaljski razumljiva riječ u dušu čovjeka, u njezinu ružu u srcu. Odatle one stimuliraju novorođenu dušu, zapravo sve suptilne materijalne fluide i pročišćeno ja tog čovjeka. Tada se duša može poslužiti tijelom i govornim organima da izrazi ono što može iskusiti.”
