Stvaranje je dvostruko
Svijet u kojem živimo nije izraz prvobitnoga Duha. U čovjeku može, međutim, doći do reakcije, sagrađene na svjetlosti i snazi! Kako bi se to ostvarilo potrebna je samospoznaja i savršeno razumijevanje, kao prepoznavanje, susret, iz kojega će se razviti samopredaja. Taj put nije tako težak ili kompliciran, ali težak je i kompliciran pronalazak puta.
Stvaranje je dvostruk proces. U istinski božanskom stvaranju najprije postoji prvobitni princip, prvobitna slika, ono vječno neizrecivo. To je otac-majka, sveobuhvatna Ideja, koja sama stoji van stvaranja, vječno ne-bivanje. Zatim postoji snaga koja je u skladu s prvobitnom slikom. To je snaga u kojoj i kroz koju se prvobitna slika može izraziti. Stvaralački Duh oslobađa tu snagu iz kaosa, iz beskrajnog oceana prvobitne materije, vječnoga bića. Tako nastaju: prvobitna slika, ideja i životno polje, mogućnost za očitovanjem ideje.
Atomi prvobitne materije se rastvaraju, Duh ih razara na poseban način, u skladu s Idejom. Na taj način stvaraju se elementi, tipovi atoma, i oslobađaju se snage i mogućnosti. Do određene mjere možemo zamisliti kako postoji apsolutni sklad između materije i duha u božanskom stvaranju. Duh, stvaralačka ideja, prožima dušom svaki atom iznutra i jedno je s njim. Kako bi to prikazao, J. van Rijckenborgh u djelu Elementarna filozofija objašnjava: da bismo zaista uspjeli stvoriti ‘kotač’, odnosno, kada bismo mogli razložiti prvobitnu materiju tako da zaista stvorimo ‘kotač’, ne bismo mogli govoriti o njegovim dijelovima – središtu, žbicama i okviru. Ne, tada bi svi atomi, od kojih bi taj kotač bio sastavljen, bili produševljeni iznutra onime što kotač istinski jest: snagom, brzinom i kretanjem. Ta mu svojstva ne bi, kao obično, trebala biti nadodana izvana kao oblik, ne, svaki atom kotača bio bi kotač (iznutra)!
Ako to imamo na umu i usmjerimo našu pažnju na naše okruženje, ubrzo ćemo doći do zaključka da ovaj svijet nije, odnosno još nije, istinski stvoren u smislu stvaranja iz duha i materije. U nađem životnom polju atome ne pokreće iznutra stvaralački duh. Jest do izvjesne mjere, inače ne bismo mogli govoriti o očitovanju, ali ne na način da je stvoreno ‘tijelo koje iznutra živi’, duhovno tijelo. Životno polje dozvano je u postojanje tako što se prvobitna materija priprema i rastvara. Možemo, dakle, reći za naše životno polje da to rastvaranje, cijepanje snaga prvobitne materije nije, ili još nije dovršeno. Tijela biljaka, životinja i ljudi napunjena su izvjesnom snagom, ali ona nisu duhovna, odnosno, ne žive iznutra. Univerzalno učenje govori o luciferskim duhovima koji su, zajedno s rađajućim čovječanstvom, dozvali u postojanje ovo životno polje. Možda sada možemo zamisliti kako stanje nesavršenosti stvoreonga sadrži vrlo velika ograničenja i za čovječanstvo i za same luciferske duhove, jer duh ostaje vezan zauvijek za ono što je stvorio.
Sve ovo ima temeljne posljedice za nas ljude jer, kao prvo, za nas nije moguće posjedovati istinsku svijest. Svijest može nastati samo kada duh i materija u potpunosti surađuju. Ono što mi nazivamo sviješću zapravo nije svjesnost. Drugo, mi ne posjedujemo moći nad našim vlastitim tijelom, jer naše tijelo ne živi iz duha, iznutra, u svakom atomu, već živi kroz vanjske snage, na koje jedva da možemo utjecati. Treće, živimo pod diciplinom dobroga i zlog. Velike su snage oslobođene u ovom životnom polju, ali ne nalaze se u skladnoj suradnji. To je razlog zašto postoji oblak dobra i zla, divova, koji se širi u kozmos i makrokozmos. Štogod činili, uvijek nas se vuče ili u jedno ili u drugo područje.
Željeli bismo se tomu približiti malo detaljnije. Započet ćemo usmjeravanjem naše pažnje na ono što nazivamo svjesnošću. Univerzalno učenje kaže: ‘Gdje se susretnu duša i duh, stvara se fokusna točka susreta.’ Mi nazivamo tu fokusnu točku susreta dušom, ili svjesnošću. U istinski živom biću, istinski je živuća duša dozvana u život i na toj osnovi stvorena je istinski živa svijest. Na taj način rođena je svijest iz ‘bivanja’ i ‘ne-bivanja’. Ono što mi štujemo kao sebstvo, naš najveći posjed, za što živimo i umiremo, naše ‘ja’, zapravo je, kad bliže razmotrimo, ništa više ni manje nego prirodni fenomen. U osnovi, to je svojstvo materije, vlasništvo – vatreno vlasništvo – atoma ovoga životnog polja u kojemu i kroz koje živimo.
Kad spojimo vodik i kisik i dodamo dovoljno topline, pali se vatra, a iz te vatre nastaje svjetlost. Kada bismo bili u stanju također dodati eterske i astralne aspekte u ovaj process prema pažljivo određenoj formuli, stvorili bismo vrlo posebnu vatru: vatru svijesti. Tada bi svjetlo svijesti zračilo iz te vatre svijesti. Naša svijest nije duhovna vatra, nije istinska svijest, već je prirodni fenomen, rezultat genijalnog prirodnog vatrenog procesa, i ništa više ni manje nego vlasništvo materijalnih atoma ovoga svijeta.
‘Sve dok čovjek nije rođen iz vode i Duha, ne može ući u Božje kraljevstvo.’ (Ivan 3:5)
To znači da ponovno stvaranje može započeti u čovjeku, potpuno novo stvaranje, ono po kojemu se novi čovjek gradi iz svjetla i snage. Pitanje je očito, međutim, kako je to moguće postići. U ovome članku raspravljamo o dubokim idejama o duhu i materiji, o ljudskoj svijesti, ljudskom životu i o njegovom okruženju. Uvijek dolazimo do istoga zaključka: nešto se u nama mora temeljno izmijeniti, ali pitanje je: gdje započeti?
Jedino potrebno je samospoznaja. Jedina bitna stvar je objektivno znanje o vlastitom sebstvu. To ne uključuje znanje sagrađeno od tisuća malih puzzle komada, tisuća misli i osjećaja, koje s vremena na vrijeme moramo povezivati s velikim naporom. Ne, ono što je važno je vrst uvida u kojem je sve sadržano, apsolutno razumijevanje, prepoznavanje, susret, baš kao što se zbilo kada je Ivan ugledao dolazećeg Isusa na obalama Jordana. Hod putem nije jako težak ili kompliciran, ali je strašno teško pronaći put. To može potrajati nekoliko života. Koji je tome razlog? Objašnjenje leži u tome što se borimo s onime što bismo mogli nazvati tri velike prepreke svojestvene našemu životu ovdje i sada. To su, kao prvo, manjak istinske svijesti, drugo, nedostatak moći nad vlastitim tijelom, i treće, naš život pod ‘diciplinom’ dobra i zla. Drugim riječima, tkogod želi pronaći put susreće se s trostrukom suprotstavljajućom snagom: mikrokozmički, u vlastitom sustavu; kozmički, u svijetu oko nas; i makrokozmički, u univerzumu, kojega svi dijelimo.
Sve započinje čudom iskustva dodira svjetlsoti, čudom evanđelja. Započinje s Ivanom, čovjekom tragateljem koji žudi. Istovremeno rađa se Isus, unutrašnji svjetlosni duh. Ivan sreće Isusa na obalma rijeke Jordan. Svjetlo može započeti djelovati u nama. Zatim slijedi vjenčanje, voda se pretvara u vino. Oslobođene su obnavljajuće snage. Zatim slijedi ulazak u Jeruzalem, put na Golgotu, raspeće, uskrsnuće i uskršnje jutro i uzašašće. Ogroman se misterij u nama može ostvariti. A tada odjekuju riječi: ‘Za tvoje dobro ja odlazim.’
Put duhovne škole ima kozmički, zapravo i makrokozmički nastavak, stoga što je stvaranje cjelina, uključujući i njegov aspekt u kojemu živimo. Sve je sa svim povezano. Od nas smrtnika do najviših sfera makrokozmosa, sve je jedno. Ne zadržava nas samo prva prepreka, pomanjkanje istinske svijesti. Svake sekunde povlači nas se, iz kozmosa i makrokozmosa. Odvija se to na sljedeći način: čovjek je dvostruko biće. On je aktivno napunjen dijalektičkim, prirodnim snagama, ali isto tako posjeduje i jezgru prvobitnoga duha. To znači da je u stanju emanirati svoju izgubljenost kao magnetski zov. A reakcija dolazi iz okruženja, održavajućeg i sve-prožimljućeg polja istinskoga života, uvijek, svake sekunde. Čuje se naš zov i odgovoreno je na njega. Zato je naše odvojeno životno polje bez obzira, iz sekunde u sekundu, ozračeno svjetlosnim sangama, što ih prizivamo i privlačimo iz naše duhovne jezgre!
Te su svjetslosne snage životna sila, gradivi materijal novoga životnog polja. One se mogu upotrijebiti samo za izgradnju prvobitnoga, božanskog čovjeka. Ako se one ne koriste samo za taj jedini cilj, bit će sačuvane i neće izgubiti svoju snagu. ‘Ta snaga ostaje savršena,’ kažu sveti spisi, ‘čak i kada se koristi na zemlji, u zemlji ili pod zemljom.’ Što će se sada dogoditi? Ljudi prizivaju svjetlosne snage, ali ih ne koriste na način na koji su one namijenjene. Zato se stvaraju oblaci i tvorbe u atmosferi, koje se sastoje od mješavine dobra i zla i svjetlosne snage. Te su se tvorbe, ili divovi, nazivali u davno doba ‘eoni’ i mogle su u sebi koncentrirati sve više i više snage. Eoni privlače i asimiliraju svjetlosne snage iz atmosfere. Ako čovjek dozove svjetlosne snage u istinskoj žudnji za životnom obnovom i one cirkuliraju u njegovom biću, odmah se stvara reakcija, eoni ih žele uzeti, privučeni kao snažnim magnetom. Tako eoni ‘kradu’ svakom čovjeku njegovu svjetlsonu snagu magnetskim privlačenjem koje iz njih zrači! O tome možemo detaljno čitati u Valentinovom spisu ‘Knjige Znanja. Evanđenje Pistis Sofije’.
Tako možemo ukratko shvatiti koja je to trostruka prepreka pred nama: naša svijest za koju se ispostavlja da nije svijest; naše tijelo koje možda živi, ali ispostavlja se da nije iznutra živo; atmosfera za koju se ispostavlja da nije životna atmosfera, već vrtloženje snaga koje nas potkradaju za našu svjetlosnu snagu. Zato process uskrsnuća iz evanđelja mora zadobiti kozmički nastavak, jer ne moramo nadvladati samo sebe, već i kozmos. Stoga Isus kaže: ‘Odlazim za tvoje dobro. Odlazim da ti pripremim mjesto.’ U svojim objašnjenjima za knjigu ‘Misteriji Pistis Sofije’ J. van Rijckenborgh piše o tom procesu. Evanđenje Pistis Sofije’ je evanđelje u kojem nam se svjetlo direktno obraća. U prvom poglavlju Isus, svjetlo, izgovara sljedeće riječi: ‘Zato sljedbenici pomisliše da nema ničega u tom misteriju (misterij raspeća, izd.).’ To znači da isprva sljedbenici, ljudi s talentima i moći razumijevanja, nisu u stanju vidjeti, razumjeti, da se process u njima razvio, i nezamislivo je kako idu dalje. ‘Stoga sljedbenici pomisliše da nema ničega u tom misteriju.’ Ali onda ih osvjetli vrlo jako svjetlo koje im otkrije da će za misterijem raspeća uslijediti ono što će nazvati ‘punina ukupnoga dovršenja’. ‘Past će to sve u petnaesti dan mjeseca u mjesecu Tybi,’ nastavlja Pistis Sofija, ‘a to je dan kada je mjesec pun, toga dana dakle, kada sunce prijeđe naprijed u svojemu hodu, ‘ – što znači: u trenutku kada su razni procesi pripreme u nama dovoljno uznapredovali – ‘… na dan kada je mjesec pun, toga dana, kada sunce prijeđe naprijed u svojemu hodu, stupit će za njim velika svjetlosna snaga u neizmjernome sjaju i neće biti mjere sa kojom se to može usporediti. Jer doći će iz svjetla svih svjetala i doći će iz posljednjeg misterija (…) I ta se svjetlosna snaga spusti na Isusa i okruži ga posve (…)’
Isto će tako istinsko osloboditeljsko djelo za svijet i čovječanstvo jednoga dana stajati pred nama, kao svjetlo ‘koje neizmjerno sjaji, i neće biti mjere za svjetlo koje je nad njim. Njihove su se oči smračile od velikoga svjetla. Ali vidjeli su samo svjetlo koje je slalo mnoge svjetlosne zrake, (…) jednu izvrsniju od drugih, sve u neizmjernom svjetlosnom veličanstvu, koje se rasprostiralo od podzemlja do nebesa.’ To je svjetlo svjetlo trinaestoga eona, misterija univerzalnoga bratstva. Postoji samo jedna bitna stvar u ovoj školi, a to je svjetlosna snaga koju zajedno možemo osloboditi. Ono što je bitno jest svjetlo koje se šalje dolje grupi učenika iz svjetlosnog polja trinaestoga eona. Tada se razvija nemjerljiv process čišćenja i obnove, sve do najudaljenijih kuteva beskrajnoga kozmosa. Duhovna škola Zlatnoga ružina križa ukorijenjena je u njemu i uzeta u njega.
Sve, zaista sve započinje u samomu čovjeku. Sve započinje samospoznajom, spoznajom da je sve jedno. Rezultat toga je samopredaja. Samopredaja je proces koji ima ljudske, kozmičke i makrokozmičke aspekte. To nije borba sebstva protiv samoga sebe, nezgrapna, izgubljena bitka, već je to inteligentan čovjekov povratak po duhu, duši i tijelu u njegov prvobitni, božanski duhovni princip. To je neutralizacija luciferskoga stvaranja, njegova likvidacija, pretvaranje u jedno, sveobuhvatno svjetlo.
