Rad i uspjeh
Društvo pod radom općenito podrazumijeva realizaciju ideja i namjera. U određenom vremenu neka se usluga nudi s određenim ciljem. Čovjek želi nešto postići.
On želi biti nagrađen, plaćen i slavljen. Stremi za priznanjem i osobnim uspjehom, iz kojega onda crpi snagu da s novom energijom nastavi dalje. Postignuto želi trajno sačuvati.
Ako je potrebno, prilagođava se okolnostima da bi osigurao svoj uspjeh. No, rezultat takva rada jest i ostaje po svom djelovanju i vrijednosti privremen i ograničen.
Rad ljudima ne omogućava samo zadovoljenje želja nego im pruža i razvoj osobnosti te osjećaj da su korisni drugima. On vodi razvoju tjelesnih i duhovnih sposobnosti.
Ali, budući da se kod skoro svih djelatnosti moraju svladavati otpori, pristanak na rad iziskuje i moralnu snagu.
I u Duhovnoj Školi se govori o radu. Na primjer, u Školi Zlatnog Ružina Križa poznajemo rad u službi čovječanstva. Vrsta i način takvog rada temeljno se razlikuju od uobičajenog rada koji je sasvim usmjeren na zemaljske ciljeve.
Duhovna Škola stoji u službi božanskoga plana za svijet i čovječanstvo.
Taj rad se može obaviti samo bez egoističnih ambicija.
Zato se suradnik Duhovne Škole nalazi pred velikim izazovom, jer je njegov rad uvijek i rad na sebi samomu.
U Bibliji se Božje carstvo često uspoređuje s oranicom ili vinogradom. Sjetimo se ovdje poznate usporedbe sa sjemenom.
Oranica pripada gospodaru. Čovjek samo radi na njoj. Ponekada taj koji radi za božje kraljevstvo mora doživjeti da tamo gdje baci sjeme ne naraste ništa, ili sasvim malo. To iskustvo da upravo tamo gdje se ranije najmarljivije sijalo, pljevilo i gnojilo, najmanje raste, te tako ono čemu se najviše težilo, bude u najmanjoj mjeri ostvareno, može ga sasvim obeshrabriti.
Ali, često se ispostavlja da je sjeme niklo na sasvim drugom, neočekivanom mjestu i izraslo gdje smo to najmanje očekivali.
Kada čovjek radi za božje carstvo, onda je uspjeh sasvim siguran, ali se ne može proračunati. Radi se najčešće o nečemu sasvim drugom od očekivanoga, jer se nalazi na drugoj razini postojanja. Time je takav uspjeh veći i veličanstveniji nego što si je to čovjek mogao zamisliti.
Ako radimo ne spekulirajući o uspjehu, rezultat će biti takav da će nas izdići visoko iznad prostorno vremenskih ograničenja i dijalektičkoga stremljenja. Bit će to aktivnost u radionici srca kao što je opisano u našoj literaturi.
Tako se bližimo onomu što nam je jednom obećano – božjemu djetinjstvu.
Mi samo moramo, poput tla oranice, ostati prijemčivi za Božje čudo. Tada zasijano sjeme u nama može izrasti.
I kroz sve promjene u nama i oko nas stvaralačke snage donose čudo ploda. Uspjeh nam se daje u obliku dubokog iskustva povezanosti s prauzrokom postojanja.
