Majstor kamena – Rođenje jedne skulpture: parabola
Da bi se pridonijelo čudu nastajanja jedne skulpture, potrebni su duboki mir i strpljenje.
To je isto što i sprijateljiti se sa sirovim kamenom, s njime komunicirati.
Sve je već prisutno u kamenu. U tihoj, postojanoj naklonosti nastaje sve snažnija spoznaja, točnije rečeno preobražaj – poput naše Zemlje, koja se također može preobraziti, ako mi neprekidno stvaramo sve više prostora za svjetlo.
Rezbarenje je meditacija. To je učiti vidjeti. Moramo samo skinuti vanjski omotač.
Budimo kamen u život. Novorođeno dijete se također ne pokušava odjednom popeti na brijeg života. Opipava, promatra, i sasvim polako nastaje njegov životni put.
Tako ni umjetničko djelo ne može nastati brzo i nasilno ili preslikavanjem, već mora rasti postojano i polako pod udarcima alata. Neumorno, pune posvećenosti, ruke umjetnika oblikuju tvrdi kamen. Onaj koji stvara samo je organ koji izvršava; njega se vodi.
Ako sve otpustimo, pustimo da teče, onda nastaje točno ono što je u kamenu.
I naš spiritualni put može rasti samo u posvećenosti, u potpunom strpljenju, s tihim promatranjem. Poput umjetnika koji ne bi trebao zamišljati nijednu sliku dok obrađuje kamen, trebao bi raditi i čovjek koji se predaje spiritualnom putu. I on bi se sam svojom predstavom blokirao.
Možemo li uzračavanje svijetla iz vertikalne ravni primati sve snažnije, kao milost, kao poklon, ono će nam neprekidno omogućivati sve veću spoznaju o tome na koji nas način svijetlo vodi. Ako mi u sebi stalno iznova potvrđujemo, odrađujemo, osluškujemo naše srce, učimo svojim srcem gledati, dospijevamo do jedinstva.
Na putu k nastajanju, k rođenju skulpture koja se stvara, mi možemo samo s nehotičnom mirnoćom i ljubavlju ići dalje: ako ništa ne forsiramo, ako ne razvaljujemo kamen.
Ostavimo sav njegov mir postojanja sakupljen u njemu samom, i prodrimo tako naprijed do unutarnje jezgre. Na taj način on ponovno dobiva svoje vlastito biće.
Prvobitni oblik se doduše rastvara, ali kroz to on postaje nešto Novo.
Jezgra je već prisutna u kamenu, kao što sjeme Božje u nama postoji od početka.
Svijest o Sebstvu koja miruje duboko u nama, o nevidljivoj, neuništivoj stvarnosti u nama, bila bi metafora za jezgru, izvor svih stvari.
Dogodi li se da se jedan izradak razbije uslijed nestručnog rukovanja, važno je ne dići ruke, već dalje raditi ili početi iznova.
Naša volja i nova duša povezuju se u jedno.
Ako smo tako naučili otpustiti i predati se višoj, božanskoj instanci u nama, sve se daljnje odvija vođeno Rukom Božjom – mi smo samo to oruđe. Dopustimo ponizno da se to dogodi.
Moramo samo promatrati, biti svjesni i biti budni!
