Uspoređivanje znači kraj sreće i početak nezadovoljstva .
„Uspoređivanje znači kraj sreće i početak nezadovoljstva.“ (S. Kierkegaard)
„On (ili ona) ne treba se bojati usporedbe“. Vjerojatno je svatko od nas jednom izgovorio takvu rečenicu ili bio osoba o kojoj se radilo.
Iako je „uspoređivanje“ svakodnevan, često nesvjestan proces, povezano je s mnogim problemima. Roditelji uspoređuju svoju djecu međusobno ili s drugom djecom; muškarci uspoređuju svoje partnerice s drugim ženama ili sa svojom slikom idealne žene, žene svoje partnere s drugim muškarcima ili s predodžbom zamišljenog, idealnog muškarca. Ali, da li onaj koji zaista voli uspoređuje svog ljubljenog, svoju ljubljenu, s drugima? Sasvim sigurno ne. Ljubljeni ili ljubljena je neusporediv, jedinstven. Barem je tako neko određeno vrijeme.
Uspoređivanje je stalan i često neophodan proces. Na primjer, uspoređujemo gljive da bismo razlikovali otrovne od jestivih. Uspoređujemo stanove da bismo mogli izabrati onaj koji nam odgovara.
I koliko god proces usporedbe bio neophodan, problem nastaje kada je on povezan s vrednovanjem nekog čovjeka. Jer, tada se više ne radi o točnom opažanju, neophodnom razlikovanju u određenoj životnoj situaciji, nego o proizvoljnoj prosudbi.
Ako je rezultat usporedbe takav da onaj koga uspoređujemo odgovara idealu ili našem očekivanju, sve je u redu. Ali ako ne odgovara, s tim se ne može svatko suočiti bez problema. I tada se onaj tko osuđuje može povući, razviti agresiju, predrasude, strahove i slično.
Žena koju partner uspoređuje s drugim ženama ili s idealom zna da nije voljena. Također i muškarac.
Zašto je to tako? Može li biti drugačije?
Je li moguć svijet bez uspoređivanja i prosuđivanja?
Čovjek koji više ne živi u jedinstvu, nego kao egocentrična individua u svijetu suprotnosti ne može izbjeći biti uspoređivan i uspoređivati. Život u svijetu mnoštva, u kojemu svaki pojedinac ima vlastite projekcije, očekivanja, želje i iskustva, ne može biti drugačiji.
Čak i kad bismo se veoma potrudili, napraviti „pravednu“ usporedbu ne bi bilo moguće.
Kod svakoga je drugačije jer su i želje i očekivanja drugačiji.
Jedino što možemo je biti svjesni ograničenja svojega suda i čuvati se ocjenjivanja i vrednovanja.
Čežnja da nas se ne uspoređuje, čežnja da budemo prihvaćeni kao posebni, u skladu je s našim nesvjesnim znanjem da je to ipak moguće.
No, to nije moguće ovdje. To je stanje jedinstva u božanskomu svijetu.
Bogu su svi ljudi jednaki. Također se kaže: „U kući moga oca je puno stanova. Da nema, zar bih vam rekao da idem da vam pripremim mjesto.“ (Ivan, 14, 2) ili „Božje Sunce sja svima, i pravednim i nepravednima.“
Predodžba da bi netko bio isključen iz Božje ljubavi jer ne može proći usporedbu u suprotnosti je s božanskim zakonom ljubavi.
Ali također važi i: „Ispitajte sve i zadržite dobro.“(1. Solunjanima: 5, 21)
Kako se to slaže s onim što je gore rečeno o uspoređivanju?
Moramo voditi računa o dva aspekta. Na razini osobnosti moramo se pitati čemu služi ispitivanje i uspoređivanje. Je li ono samo neophodni preduvjet za razumno djelovanje ili je osnova za vrednovanje nekog drugog čovjeka? Dakle, ono ne uključuje istinsko „dobro“.
Ali kako čovjek doživljava istinsko dobro? Tko to može pojmiti?
Naše “ja” ne može.
Ipak, nova duša u nama to može! Ona se razvija kada joj stvorimo potrebni prostor i ona tada upravlja našom sposobnošću rasuđivanja. Ona ispituje sve i zadržava dobro.
Jedan korak u tomu smjeru je odustajanje od kritike i prosuđivanja. On vodi kraju nesreće i početku zadovoljstva – unutarnjem miru.
