Zov svjetskog srca
Što još svijetu treba?
Međunarodni Sufi pokret
Johannes Witteveen
Govori mi iznutra, Gospode.
Uši sluge tvoje slušaju,
slušaju iznutra, Gospode.
Svi smo ovdje došli kao tragaoci za istinom koja nam je tako često skrivena. Želio sam da čujete ovu pjesmu Sufija, da se upoznate s glazbom Sufija, jer u pokretu Sufi, glazba je važan instrument za upoznavanje s unutarnjim iskustvom. Inayat Khan, koji je oformio Sufi pokret na Zapadu u prošlom stoljeću, bio je veliki indijski glazbenik. Došao je na Zapad sa zadatkom koji mu je povjerio duhovni učitelj: povezati široko odvojene svjetove Istoka i Zapada kroz harmoniju glazbe i mudrost sufizma. Inayat Khan u cijelosti je prožeo Sufi svijet svojom glazbenom kulturom. Njegova braća su također bili mistični pjevači i unutar Sufi svijeta, taj beskonačni razvoj glazbe kao instrumenta za otvaranje srca se nastavlja.
Ovu pjesmu je komponirala moja supruga, na riječi Inayata Khana. Konkretno, jednostavna kompozicija nadahnjuje mnoge ljude, a tema – “Otvorimo svoje srce” – daje bitan ton ovog dana, tijekom kojeg se koncentriramo i povezujemo sa Srcem svijeta koje poziva svakog od nas.
Sufizam je vrlo drevni pokret. Izvor ovog mističnog pristupa nalazi se u hermetičnoj mudrosti, i upravo je to mudrost koja nas dovodi sve zajedno danas ovdje. Na različite načine, u različitim trenucima svjetske povijesti teozofi, antroposofi, slobodni zidari i rozenkrojceri počeli su svoj rad, iznutra i izvana, temeljeći ga na drevnim mudrostima Hermesa.
Sufizam je također iznimno bogat svijet, a ja sam očito samo u stanju prenijeti nekoliko njegovih osnovnih ideja. Prema našem iskustvu, srce je vrlo važno jer, kada gledamo na ovaj svijet, rastrgan, materijalistički, racionalistički svijet – mi previše često potpuno zaboravljamo srce. Rastrgan svijet – toliko sukoba, toliko različitih mišljenja, toliko borbe, toliko boli je uzrokovano time. To je materijalistički svijet, sve više usmjeren na materijalno bogatstvo, sve više usmjeren na gomilanje novca. I mi u zapadnom svijetu možda smo dosegli visoku razinu bogatstva, ali čini se da što je ta razina viša, manje ljude čini sretnima. Sada, smo uhvaćeni u financijskoj krizi kao rezultat prekomjerne težnje za profitom. Slijedom toga, našem financijskom sustavu, a time i cijelom tržišno orijentiranom mehanizmu prijeti kolaps, vukući gospodarstvo u propast. U biti ovo je dio poslovnog ciklusa koji se odvija već dugo, ali ovaj pad je vrlo ozbiljan i daje poticaj za razmišljanje.
Postalo je nedvojbeno jasno da se naša motivacija, također u gospodarskom životu, treba promijeniti. Kriza je također prilika da se malo više pozornosti obrati velikim problemima koje izaziva brz materijalni rast. Sve vrste tehnologije, uređaja i strojeva obećavaju da će učiniti život lakšim. Međutim, upravo to, s čime smo postigli toliko, nije u stanju riješiti problem naše razdvojenosti i nemir, koji egzistira kad se fokusira isključivo ili previše na materiju. Stoga vidimo sve veći nemir koji se razvija u našem društvu, koje ipak ima toliko toga za ponuditi.
To je razlog zašto se ljudi pitaju: “Zar ne bi trebalo biti više od ovoga?” Ova nelagoda je prenešena u osjećaj, čežnju za razvoj nečeg višeg, ideala. I ta čežnja nas zbližava ovdje i drži nas zajedno u našim organizacijama. Želimo podržati tu čežnju općenito, u svijetu oko nas i u različitim pristupima koje smo razvili prema njemu. O čemu se radi? Kako možemo doći iz ovog života u materiji do božanskog svijeta? Moramo li se preispitati? Uostalom, antički grčki aforizam: “Upoznaj sebe. Gnothi seauton”, oduvijek je bio moto slobodnog zidarstva.
Kada se pogledamo, očito vidimo što smo i znamo: vidimo ovo fantastično tijelo s kojim možemo doživjeti i učiniti mnogo. Vidimo svijet naših misli i osjećaja s kojima smo uvijek zauzeti. Istovremeno, vidimo i odnos prema svijetom koji se neprestano mijenja. Razne misli stalno se uokviruju u našoj svijesti, primamo nove dojmove i iskušavamo nove stvari. Razne vrste osjećaja su generirane i rastu u nama, svijet u našem srcu i u našem razmišljanju. Ali, to je svijet koji se stalno mijenja, dok smo u potrazi za nečim trajnim i vječnim. Gdje možemo pronaći vječno i trajno?
To se može naći, kada naučimo shvatiti ovu svijest, u kojoj se sve te slike reflektiraju kao u zrcalu. Ima nešto, dokle god je naša pozornost usmjerena na to; ako se nešto pomakne pred ogledalom, to i postoji. No, ta svijest sama, što je to? To je misterija.
Naša svijest, koju je iznimno podrobno opisao Inayat Khan, je stvarnost. To je djelić – on je to nazvao nepodijeljeni dio – sveprisutne svijesti koja prožima cjelinu stvorenog. To je čestica u kojoj se reflektira ljudsko biće sa svim njegovim osobinama, tako da se ova čestica svijesti osjeća kao individualno ljudsko biće sa svim svojim mislima i osjećajima, premda je nedjeljiva, jer nije odvojena. To je jedna emanacija ove sve svijesti, jedna iskra, jednoduha koji prožima sve što je stvoreno, koji je u svemu i naš je istinski bitak. Ono što je važno u životu je da se upoznamo s ovim istinskim bićem, da ga postanemo svjesni, tako da steknemo Božansku svijest.
Riječ je o potpuno drugačijem svijetu, a ono što je bitno, je doći u dodir s ovim drugim svijetom. U tu svrhu, treba usmjeriti našu pozornost s ovog potpuno vanjskog svijeta, sa svim povezanim mislima i osjećajima, okrenuti se na naše unutarnje biće i ući u tišinu. Kao što je danas već objašnjeno, trebali bi ući u pravu tišinau otvorenost i postati kao prazna posuda. Ako je ovaj kalež naše svijesti prazan, on može biti ispunjen neizrecivim božanstvom koje je Svjetlo, život i ljubav, a mi postajemo svjesni tko smo. Onda će to zračiti iz nas. I kao što je naš zadatak da radimo u toj kreaciji, stvoriti nešto, dobro je shvatiti da ova kreacija nije doista smislena i vrijedna, sve dok ne proizlazi iz inspiracije tog unutrašnjeg svjetla. Ovo pokajanje je put mistika, koji su postojali u svim religijama. Oni su pokušali izraziti nešto od onoga što su doživjeli, što je vrlo teško, jer to božansko iskustvo nadilazi naše misli i naše riječi. Mi za time možemo posegnuti, možemo predložiti, možemo ga dozivati, ali realnost je u drugoj dimenziji. To je razlog zašto su mistici, ti inicijanti, govorili na različite načine, često i u pjesmama.
Sufi pjesnici poput Rumija, Afis i Sali još uvijek se čitaju, jer oni često simbolički podsjećaju na božansku ljubav. To je vrlo važan aspekt. Nakon što smo u mogućnosti baciti pogled na ovaj božanski svijet, postaje vrlo važno za nas da se okrenemo prema tom tajanstvenom, božanskom biću s dubokom ljubavlju. To je zaista vrlo tajanstveno; možemo li to prihvatiti samo tako?
Sve prosvijetljene duše govorile su o ovoj stvarnosti, a ono što je tako posebno u ovo vrijeme je da ga je i znanost dotakla. Znanstvenici su pokazali da je kvantni vakuum u svakom atomu u cijeloj kreaciji. Dok je prva pomisao bila: “To nije ništa, to je prazno, ne možemo promatrati ništa od toga”, sada je otkriveno da je ova takozvana praznina ispunjena energijom. Ova energija je kreativna i uzrokuje da čestice atoma nestaju u ne-bivanje; da se ponovo pojave i opet nestaju. To je vječna energija, život.
Svatko je u stanju čuti unutrašnju tišinu, ovaj glas, nakon što se čežnja probudi. Ali to nije lako, jer se naše misli i osjećaji uvijek nastavljaju. Mi sve više učimo smiriti ih. U mističnoj tradiciji, razrađene su vježbe za to: koncentracija i vježbe disanja da smire to trajno kretanje misli i osjećaja, tako da možemo biti u mogućnosti postati otvoreni. Možemo na trenutke biti inspirani i da bi te trenutke produbili, trebamo se razdvojiti od identifikacije s našim vanjskim bićem, našim posjedima, našim problemima, našim ciljevima ličnosti u kojoj živimo i sjećanjima koje smo formirali i s kojima se obično identificiramo pa mislimo: ‘to smo mi’. Tada učimo shvatiti da ovo vanjsko biće nije naše istinsko biće. To je samo ono što smo doživjeli, što smo izgradili.
Naše istinsko biće može se naći u unutarnjoj tišini. To je proces samorazvoja, samootkrića; nanovo biti sposoban prevladati ovu identifikaciju, ovaj ego.
To je razlog zašto je Sufi pokret nudi obuku u unutarnjoj školi za one koji čežnu ići ovim putem. Zato je vrlo važno da pokret Sufija učini da to jedinstvo, ovaj božanski glas, koji je igrao ulogu u cijeloj ljudskoj povijesti – a koji govori kroz sve velike religije – opet zazvoni u naše vrijeme. Zato, mi slavimo univerzalno štovanje.
Sufizam potječe iz svijeta Islama, a Inayat Khan mu je dao univerzalni karakter. Tijekom ovog univerzalnog štovanja, mi palimo svijeću za svaku od šest velikih religija. Te svijeće su zapaljene iz božanskog svjetla. Isto svjetlo sja kroz sve one svijeće, kroz sve ove religije, preko svetih knjiga svake od tih religija. Fragment se čita iz Svetih knjiga o određenoj temi, tako da svi oni govore svojim vlastitim riječima, dok mi ipak čujemo ovaj odzvanjajući božanski glas kroz njih. A onda tu je sedma svijeća, za sve one, poznate ili nepoznate svijetu, koji su održali Svjetlo istine u tami ljudskog neznanja. Tako, u svakom slučaju ljudi koji traže istinu, kako god to zvali, su se okupili i struja inspiracije teče kroz njih. Što više svijet treba od svih tih religija, koje su, dijelom i uz pomoć naše tehnologije, dovedene u tako bliski kontakt, ali koje se često teško razumiju, pa čak i bore jedna protiv druge?
To je ono što sam vam htio reći na kraju ovog predavanja:
O ti, koji si savršenstvo ljubavi, sklada i ljepote, gospodar neba i zemlje,
otvori naša srca, tako da možemo čuti tvoj glas, koji stalno odzvanja iznutra.
Otvori nam svoje božansko svjetlo koje je zakopano u našoj duši,
kako bismo bolje znali i razumjeli život.
Najmilostiviji i milosrdni Bože, daruj nam tvoju veliku dobrotu,
nauči nas svojoj ljubavi, praštanju, uzdigni nas iznad svih razdvajanja i razlika
koje dijele ljude, daruj nam mir tvog božanskog duha i ujedini nas sa svima
u svom savršenom biću.
Amen
Hazrat Inayat Khan
